By ### Nakon 20 godina braka otišli smo sami na more i dogovorili neobičnu igru: Kada sam vidjela šta je moj muž uradio s drugom ženom, ostala sam bez riječi!
Muž i ja bili smo u braku gotovo dvadeset godina. Imali smo dvoje odrasle djece, kuću, posao i život koji je već odavno upao u monotoniju.
Voljeli smo se, barem sam ja tako mislila, ali između nas više nije bilo one strasti s početka braka.
Zato smo odlučili prvi put nakon mnogo godina otići sami na more.
Bez djece, bez obaveza, bez svakodnevnih problema.
Prva dva dana bila su predivna. Šetali smo plažom, večerali u restoranima i prisjećali se mladosti.
Treće večeri otišli smo u jedan popularan kafić uz obalu.
Bilo je mnogo mladih ljudi, muzika je svirala, a atmosfera je bila vesela.
Popili smo po nekoliko pića i počeli razgovarati o tome koliko smo se promijenili.
— Sjećaš li se kako su te žene nekada gledale? — upitala sam muža kroz smijeh.
— A sjećaš li se koliko su se muškarci vrtjeli oko tebe? — odgovorio je.
Tada mi je sinula neobična ideja.
— Hajde da se takmičimo!
Pogledao me zbunjeno.
— U čemu?
— Da vidimo ko će prije uspjeti nekoga osvojiti. Ti neku ženu, ja nekog muškarca.
Nasmijao se.
— Jesi li ozbiljna?
— Jesam! Samo jednu noć. Bez ljubomore, bez pitanja i bez zamjeranja.
Danas znam koliko je ta ideja bila nepromišljena.
Ali tada mi je sve izgledalo kao bezazlena igra.
Muž je pristao gotovo istog trenutka.
To me malo iznenadilo, ali nisam obraćala pažnju.
Dogovorili smo se da se razdvojimo.
On je otišao prema šanku, a ja sam sjela za sto na drugoj strani kafića.
Prvih pola sata nije se događalo ništa.
Posmatrala sam ljude oko sebe i počela se osjećati pomalo smiješno.
Bila sam žena od četrdeset godina koja pokušava dokazati da još uvijek može privući nečiju pažnju.
U jednom trenutku otišla sam u toalet da popravim šminku i odjeću.
Kada sam se vratila, primijetila sam da moj muž razgovara s atraktivnom plavušom.
Bila je visoka, lijepo obučena i djelovala je mnogo mlađe od mene.
Smijala se njegovim šalama, a on ju je gledao onim pogledom kojim je nekada gledao mene.
Osjetila sam neobičan ubod ljubomore.
Pa sama si ovo predložila, rekla sam sebi.
Nekoliko minuta kasnije za moj sto prišao je muškarac.
— Izvinite, je li slobodno?
Podigla sam pogled.
Ispred mene stajao je zgodan muškarac, možda nekoliko godina stariji od mene.
— Slobodno je — odgovorila sam.
Predstavio se kao Damir.
Bio je ljubazan, duhovit i veoma prijatan sagovornik.
Razgovarali smo o putovanjima, poslu i životu.
Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se kao žena koju neko zaista želi upoznati, a ne samo kao supruga i majka.
Ali onda sam pogledala prema šanku.
Mog muža više nije bilo.
Ni plavuše.
Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa.
Pogledala sam na sat.
Bilo je gotovo jedanaest.
— Je li sve u redu? — upitao me Damir.
— Jeste, samo moram nekoga nazvati.
Izvadila sam telefon i pozvala muža.
Nije se javljao.
Pokušala sam ponovo.
Ništa.
Tada sam shvatila da mi naša igra više nije nimalo zabavna.
Izvinila sam se Damiru i krenula prema izlazu.
Ispred kafića ugledala sam nešto zbog čega sam zastala.
Moj muž stajao je pored taksija, a plavuša ga je držala za ruku.
Posmatrala sam ih nekoliko trenutaka.
A onda je ona prišla i poljubila ga.
Nisam mogla vjerovati svojim očima.
Iako sam pristala na naš neobični dogovor, gledati vlastitog muža s drugom ženom bilo je mnogo bolnije nego što sam zamišljala.
Krenula sam prema njima.
— Marko!
Oboje su se okrenuli.
Muž je problijedio.
— Šta ti radiš ovdje?
Gorko sam se nasmijala.
— Zanimljivo pitanje. Možda bih ja tebe trebala pitati isto.
Plavuša nas je zbunjeno gledala.
— Marko, ko je ova žena?
Pogledala sam je.
— Njegova supruga.
Djevojka je napravila korak unazad.
— Supruga?!
Muž je pokušao nešto objasniti.
— Čekaj, nije onako kako izgleda…
Ali djevojka ga je prekinula.
— Rekao si mi da si razveden!
U tom trenutku osjetila sam kako mi se želudac steže.
— Šta si joj rekao?!
Marko je šutio.
Plavuša je nastavila:
— Rekao mi je da se razveo prije dvije godine i da je na odmoru s prijateljima!
Pogledala sam ga.
— Marko, dogovorili smo igru, ali zašto si joj lagao da si razveden?
Nije odgovorio.
Djevojka je uzela torbicu.
— Ne želim imati ništa s ovim. Sram te bilo!
Okrenula se i otišla.
Ostali smo sami.
— Hajde da se vratimo u hotel — rekao je Marko.
— Ne. Prvo mi objasni zašto si se tako ponašao.
Uzdahnuo je.
— Pa ti si predložila sve ovo!
— Jesam. Ali nisam očekivala da ćeš se ponašati kao da naš brak nikada nije postojao.
Tada je izgovorio nešto što me potpuno slomilo.
— Možda zato što se već dugo osjećam kao da ne postojim u našem braku.
Ostala sam bez riječi.
— Kako to misliš?
— Godinama samo radimo, plaćamo račune i razgovaramo o djeci. Više me ne gledaš kao muškarca.
Suze su mi navrle na oči.
— A ti misliš da je meni drugačije? Kada si me posljednji put zagrlio bez razloga? Kada si me izveo na večeru samo zato što želiš biti sa mnom?
Marko je spustio pogled.
Prvi put nakon mnogo godina razgovarali smo o stvarima koje smo dugo prešućivali.
Vratili smo se u hotel, ali te noći nismo spavali.
Razgovarali smo do jutra.
Priznali smo jedno drugom koliko smo se udaljili.
I odlučili da ćemo, kada se vratimo kući, pokušati spasiti brak.
Mislila sam da je najgore iza nas.
Ali sljedećeg jutra dogodilo se nešto što je sve promijenilo.
Dok je Marko bio pod tušem, njegov telefon počeo je zvoniti.
Na ekranu se pojavilo ime:
„Ivana ❤️“
Pomislila sam da je to djevojka iz kafića.
Ali onda je stigla poruka.
„Zašto si sinoć otišao s onom ženom? Rekao si mi da ćemo ova tri dana konačno provesti zajedno.“
Zaledila sam se.
Tri dana?!
Kakva tri dana?
Kada je Marko izašao iz kupatila, pokazala sam mu poruku.
— Ko je Ivana?
Lice mu je u trenutku izgubilo boju.
— Otkud ti moj telefon?
— Ko je Ivana, Marko?!
Sjeo je na krevet.
Dugo je šutio.
A onda je rekao:
— Moram ti nešto priznati.
Osjetila sam kako mi srce udara sve jače.
— Govori!
— Ivanu poznajem već skoro godinu dana.
Kao da me neko udario.
— Godinu dana?!
— Da. Upoznali smo se poslovno. U početku smo samo razgovarali, a onda…
Nije morao završiti rečenicu.
Sve mi je bilo jasno.
— Znači, cijelo vrijeme imaš ljubavnicu?!
Počeo je plakati.
— Nisam znao kako da ti kažem.
Gorko sam se nasmijala.
— A sinoć si pristao na našu igru zato što si mislio da ćeš imati opravdanje za ono što već radiš?
Nije odgovorio.
Njegova šutnja rekla mi je sve.
Ali onda sam se sjetila nečega.
— Čekaj malo. Ivana je ovdje? Na moru?
Marko je klimnuo glavom.
— Jeste.
— Gdje odsjedne?
Ponovo je zašutio.
— Marko, pitam te gdje je?!
— U istom hotelu kao i mi.
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši.
Moj muž doveo je ljubavnicu na isto mjesto gdje smo nas dvoje došli proslaviti gotovo dvadeset godina braka!
Spakovala sam stvari.
Nisam željela slušati njegova opravdanja.
Ali kada sam izašla iz sobe, ispred lifta stajala je žena koja me pažljivo posmatrala.
Bila je lijepo obučena, imala je tamnu kosu i otprilike trideset pet godina.
— Vi ste Jelena? — upitala me.
Zastala sam.
— Jesam. Poznajemo li se?
— Ja sam Ivana.
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
— Šta želite od mene?
Duboko je udahnula.
— Moramo razgovarati. Marko vam nije rekao cijelu istinu.
Gorko sam se nasmijala.
— Šta još postoji? Još jedna ljubavnica?
Odmahnula je glavom.
— Ne. Radi se o vašem mužu i razlogu zbog kojeg je zapravo organizovao ovo putovanje.
Pogledala sam je zbunjeno.
— Kakvom razlogu?
Ivana je iz torbe izvadila malu kovertu.
— Prije dva mjeseca Marko je saznao nešto što krije od vas.
— Šta?
Pružila mi je papir.
Bio je to dokument iz jedne privatne advokatske kancelarije.
Na njemu je pisalo moje ime.
Ispod njega stajao je naslov:
„Postupak utvrđivanja vlasništva nad naslijeđenom imovinom.“
Zbunjeno sam pogledala Ivanu.
— Kakve ovo veze ima s mojim brakom?
Ivana je uzdahnula.
— Vaša tetka, koja je prošle godine preminula, ostavila vam je veliku imovinu. Marko je za to saznao prije vas.
Ostala sam bez riječi.
— Kako je moguće da ja ništa ne znam?
— Zato što su dokumenti mjesecima stajali u postupku provjere. A Marko je preko jednog poznanika saznao da ćete uskoro dobiti obavijest.
Pogledala sam je.
— I šta onda?
Ivana je spustila glas.
— Marko je razgovarao s advokatom o tome kako bi mogao doći do dijela tog novca ako ostanete u braku.
Osjetila sam hladnoću niz leđa.
— Hoćete reći da je ostao sa mnom zbog nasljedstva?
— Ne znam šta mu je bilo u glavi. Ali znam da mi je prije mjesec dana rekao da će se razvesti čim riješi svoje finansijske probleme.
Suze su mi krenule niz lice.
Dvadeset godina života.
Dvadeset godina zajedničkih uspomena.
A sada sam saznala da je čovjek kojeg sam voljela možda planirao iskoristiti moje povjerenje.
— Zašto mi sve ovo govorite? — upitala sam Ivanu.
Pogledala me ozbiljno.
— Zato što sam i ja tek sinoć shvatila kakav je čovjek.
Zatim je iz torbe izvadila još jednu fotografiju.
Na njoj je bio Marko s nepoznatim muškarcem.
— Prepoznajete li ovog čovjeka?
Odmahnula sam glavom.
Ivana je nastavila:
— On je advokat koji je vodio ostavinski postupak vaše tetke.
Pogledala sam fotografiju još jednom.
A onda sam primijetila datum.
Fotografija je nastala prije gotovo dvije godine.
Prije nego što je moja tetka uopće preminula!
— Kako je Marko mogao razgovarati o mom nasljedstvu prije njene smrti? — prošaptala sam.
Ivana je problijedjela.
— Upravo zato sam vas tražila. Mislim da je vaš muž znao mnogo više nego što nam je oboma rekao.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Bila je to moja majka.
Javila sam se.
— Mama, ne mogu sada razgovarati.
Ali njen glas bio je neobično uznemiren.
— Jelena, slušaj me pažljivo. Upravo me nazvao advokat tvoje pokojne tetke.
— I?
— Rekao je da je pronašao originalni testament.
Osjetila sam kako mi srce preskače.
— Kakav testament?
Majka je zaplakala.
— Dušo, tvoja tetka ti nije ostavila samo kuću i novac.
— Pa šta još?
Nastala je duga tišina.
A onda je majka izgovorila rečenicu koju nikada neću zaboraviti.
— Ostavila ti je pismo u kojem tvrdi da Marko nije čovjek za kojeg se predstavlja. I da je prije dvadeset godina bio povezan s nestankom jedne žene iz našeg grada.
Telefon mi je gotovo ispao iz ruke.
Pogledala sam Ivanu.
A ona je, kada je čula ime nestale žene koje mi je majka izgovorila, prekrila usta rukama.
— Ne… To nije moguće! — prošaptala je.
— Šta nije moguće?!
Ivana me pogledala očima punim suza.
— Jelena, ta žena je bila moja starija sestra. I ja sam cijelog života vjerovala da je pobjegla u inostranstvo!
U tom trenutku shvatila sam da naše putovanje na more možda nije bilo slučajno.
I da je moj muž imao razlog zbog kojeg je želio da nekoliko dana budemo daleko od kuće.
Ali ono što sam pronašla u njegovom koferu kada sam se vratila u hotelsku sobu bilo je još strašnije.
Na dnu kofera nalazila se stara fotografija nestale žene, a na poleđini je Markovim rukopisom pisalo: „Ako Jelena sazna istinu, izgubit ću sve.“
Nastavak slijedi…
