By ### Svaku noć sam s djevojkom odlazio kod napuštene kuće iza sela! Jedne večeri na prozor auta pokucao je tajanstveni starac, a kada mi je rekao zašto je došao, krv mi se sledila u žilama!
Nikada neću zaboraviti tu noć. Prošlo je više od dvadeset godina, ali i danas, kada čujem kucanje na prozor automobila, srce mi počne lupati kao ludo.
Imao sam tada 22 godine, a moja djevojka Milica tek 19. Bili smo ludo zaljubljeni i gotovo svaku večer odlazili na isto mjesto, daleko od znatiželjnih pogleda.
Bila je to stara, napuštena kuća na kraju šumskog puta. Ljudi iz sela govorili su da tamo niko ne živi već trideset godina.
Te večeri bilo je neobično hladno za august.
Sjedili smo u automobilu, razgovarali o budućnosti i planirali zajednički život, kada se iznenada začulo:
KUC! KUC! KUC!
Trgnuo sam se i okrenuo prema prozoru.
Ispred automobila stajao je starac, pogrbljen, sijede kose, s dubokim borama na licu. Nosio je stari crni kaput, iako je bila sredina ljeta.
Milica me čvrsto uhvatila za ruku.
„Nemoj otvarati“, prošaputala je.
Ali starac je ponovo pokucao.
Spustio sam prozor nekoliko centimetara.
„Šta želite, djede?“ upitao sam.
Starac me pogledao pravo u oči.
„Sinko, ne smijete više dolaziti ovdje.“
„Zašto? Ovo nije ničije dvorište.“
Starac je duboko uzdahnuo.
„Zato što ova kuća nije prazna.“
Pogledao sam prema napuštenoj kući. Prozori su bili razbijeni, krov propao, a dvorište zaraslo u korov.
„Kako nije prazna? Pa ovdje niko ne živi!“
Starac se približio prozoru i gotovo nečujno izgovorio:
„Prije trideset godina ovdje je nestala djevojka. Imala je devetnaest godina. Baš kao ova tvoja.“
Milica je problijedjela.
„Kakva djevojka?“ upitao sam.
Starac je pokazao prema gornjem prozoru kuće.
„Dolazila je ovdje sa svojim momkom. Jedne noći on je otišao po pomoć jer im se automobil pokvario. Kada se vratio, nje više nije bilo.“
„I šta se dogodilo s njom?“
Starac je spustio glavu.
„Nikada je nisu pronašli.“
Osjetio sam jezu niz kičmu.
„A otkud vi sve to znate?“
Pogledao me očima punim tuge.
„Zato što sam ja bio taj momak.“
Nastala je tišina.
Milica je počela plakati i molila me da odmah krenemo.
Ali starac je iz džepa izvadio nešto što me potpuno zbunilo.
Bila je to stara fotografija.
Na njoj je stajala mlada djevojka ispred iste napuštene kuće.
Kada sam bolje pogledao njeno lice, gotovo sam ispustio fotografiju.
Djevojka je nevjerovatno ličila na Milicu!
Ista kosa, iste oči, isti osmijeh.
„Ko je ovo?“ upitao sam drhtavim glasom.
„Zvala se Jelena“, odgovorio je starac.
Milica je tada vrisnula.
„Jelena?! Tako se zvala moja tetka koja je nestala prije nego što sam se rodila!“
Starac je napravio korak unazad.
„Kako ti se preziva majka, djevojko?“
„Petrović“, odgovorila je.
Starcu su zadrhtale usne.
„Bože dragi… Pa ti si njena sestrična!“
Nismo mogli vjerovati šta se događa.
Ali tada se dogodilo nešto još strašnije.
Iz napuštene kuće začulo se škripanje vrata.
Sva trojica smo se okrenuli.
Na gornjem spratu, iza prljavog prozora, pojavila se slaba žuta svjetlost.
Starac je problijedio.
„Nemoguće…“, prošaputao je.
„Šta je nemoguće?“ upitao sam.
„Taj prozor je bio zazidan prije dvadeset godina.“
Pogledao sam ponovo.
Svjetlost se pomjerala, kao da neko hoda sa svijećom u ruci.
Milica je počela drhtati.
„Molim te, idemo odavde!“
Okrenuo sam ključ, ali automobil nije htio upaliti.
Pokušao sam ponovo.
Ništa.
Starac je tada uhvatio kvaku i rekao:
„Morate izaći. Odmah!“
„Zašto?!“
Pokazao je prema kući.
„Zato što neko upravo stoji iza vas.“
Okrenuo sam se prema zadnjem sjedištu.
Bilo je prazno.
Ali na zamagljenom zadnjem staklu pojavile su se riječi, kao da ih je neko upravo napisao prstom:
„VRATI MI ONO ŠTO SI UZEO.“
Osjetio sam kako mi krv nestaje iz lica.
Milica je vrisnula.
„Šta to znači?!“
Starac je počeo plakati.
„Znao sam da će se ovo jednom dogoditi…“
Zgrabio sam ga za rukav.
„Šta ste uzeli?! Recite nam istinu!“
Starac je zavukao ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadio mali srebrni medaljon.
Otvorio ga je.
Unutra su bile dvije fotografije.
Na jednoj je bila nestala Jelena.
A na drugoj…
Bio sam ja.
Moja fotografija iz djetinjstva.
Fotografija koju nikada ranije nisam vidio.
„Odakle vam moja slika?!“ povikao sam.
Starac je zaplakao još jače.
„Zato što ti nisi slučajno došao na ovo mjesto, sinko.“
„O čemu govorite?!“
Pogledao me i izgovorio:
„Ti si dijete koje je Jelena rodila nekoliko mjeseci prije nego što je nestala.“
Svijet mi se okrenuo.
„To nije moguće! Ja znam ko su moji roditelji!“
„Znaš ko te odgojio“, odgovorio je starac. „Ali ne znaš ko te rodio.“
Milica je stajala pored mene, potpuno nijema.
„A vi?“ upitao sam. „Ko ste onda vi?“
Starac je podigao pogled.
„Ja sam tvoj otac.“
Nisam stigao ništa reći.
U tom trenutku začuo se ženski glas iz pravca kuće.
„Nemoj mu vjerovati!“
Okrenuli smo se.
Na ulaznim vratima stajala je žena duge tamne kose, u staroj bijeloj haljini.
Izgledala je gotovo isto kao djevojka sa fotografije.
Starac je ispustio medaljon.
„Jelena…“, prošaputao je.
Žena je polako zakoračila prema nama.
A onda je pogledala pravo u mene i rekla:
„Sine moj, taj čovjek nije tvoj otac. On je razlog zbog kojeg sam nestala prije trideset godina!“
Starac se okrenuo i počeo bježati kroz šumu.
Ali prije nego što je nestao među drvećem, čuo sam ga kako viče:
„NE SLUŠAJ JE! PITAJ JE ŠTA SE NALAZI ISPOD PODA TE KUĆE!“
Pogledao sam prema ženi.
Njeno lice se promijenilo.
A kada mi je rekla šta je zakopano ispod stare kuće, shvatio sam da je čitav moj život bio izgrađen na jednoj strašnoj laži.
Ipak, najveći šok doživio sam sljedećeg jutra, kada sam otišao u policiju i pokazao fotografiju starca. Policajac me pogledao i rekao:
„Mladiću, jeste li sigurni da ste sinoć razgovarali s ovim čovjekom? On je preminuo prije tačno petnaest godina!“
Nastavak slijedi…
