By ### Udala sam se nakon što sam bila sa 17 muškaraca, a mužu sam četiri godine krila istinu! Kada je saznao za moju prošlost, ono što mi je priznao potpuno me slomilo!
Stajala sam nasred dnevne sobe, gledajući razbijenu vjenčanu fotografiju na podu. Četiri godine braka, četiri godine zajedničkog života, planova i snova, a sada je sve izgledalo kao da se raspada u jednoj noći.
Moj muž Marko stajao je ispred mene, crven u licu, drhteći od bijesa.
„Sedamnaest muškaraca?! Sedamnaest?! A meni si govorila da sam ti prvi!“ vikao je.
Pokušala sam mu prići, ali se odmaknuo.
„Marko, molim te, saslušaj me. Sve je to bilo prije tebe. Nikada te nisam prevarila otkako smo zajedno. Volim samo tebe!“
Gorko se nasmijao.
„Znaš li šta je najgore? Nije broj, nego činjenica da sam četiri godine živio s osobom koja me lagala!“
Te riječi pogodile su me više nego njegova vika.
Spustila sam pogled i tiho rekla:
„Bojala sam se da ćeš me ostaviti ako saznaš istinu.“
Odjednom je zašutio.
Sjeo je na kauč, prekrio lice rukama i nekoliko minuta nije progovorio ni riječ.
A onda je podigao glavu.
„Dobro. Sada kada smo počeli govoriti istinu, red je da i ja tebi nešto priznam.“
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
„Šta to znači?“
Pogledao me pravo u oči.
„Sjećaš li se moje bivše djevojke Ane? One za koju sam ti rekao da je otišla u Njemačku prije nego što smo se upoznali?“
Klimnula sam glavom.
„Pa… Ana nije otišla zbog posla.“
„Nego zbog čega?“
Duboko je udahnuo.
„Bila je trudna.“
Učinilo mi se da nisam dobro čula.
„Trudna? S tobom?“
„Da.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
„I šta je bilo s djetetom?“
Marko je oborio pogled.
„Rodila je djevojčicu. Danas ima pet godina.“
Uhvatila sam se za naslon stolice.
„Hoćeš reći da imaš dijete za koje ja ne znam?“
Nije odgovorio.
„Marko, pogledaj me! Pet godina smo zajedno, četiri godine u braku, a ti mi nikada nisi rekao da imaš kćerku?!“
„Nisam znao kako da ti kažem.“
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
Čovjek koji me prije nekoliko minuta nazivao lažljivicom sada je sjedio preda mnom i priznavao da mi je skrivao vlastito dijete.
Ali najgore je tek slijedilo.
„Postoji još nešto“, rekao je.
„Šta još može postojati?!“
„Ana se prije godinu dana vratila u naš grad.“
Zanijemila sam.
„I?“
„Viđam kćerku svake sedmice.“
Odjednom su mi se pred očima počele nizati sve njegove navodne poslovne obaveze, subotnji sastanci, iznenadni odlasci i pozivi na koje se nikada nije javljao predamnom.
„Znači, sve one subote kada si govorio da radiš…“
„Bio sam s njom.“
„S kćerkom ili s Anom?“ upitala sam.
Nastala je tišina.
Preduga tišina.
„Marko, pitam te nešto!“
„S obje“, odgovorio je.
Suze su mi krenule niz lice.
„Jesi li me prevario?“
Nije me pogledao.
„Jednom“, prošaputao je.
U tom trenutku nešto se u meni slomilo.
„Jednom?“ ponovila sam. „Ti meni držiš predavanje o muškarcima s kojima sam bila prije nego što sam te upoznala, a ti si mene prevario dok smo bili u braku?!“
Marko je ustao.
„Nije isto!“
„Nije isto?! U pravu si. Nije isto! Ja sam imala život prije tebe, a ti si izdao naš zajednički život!“
Prvi put te večeri ostao je bez riječi.
Otišla sam u spavaću sobu, izvadila kofer i počela pakovati stvari.
Marko je stajao na vratima.
„Kuda ćeš?“
„Negdje gdje me niko neće ponižavati zbog moje prošlosti dok skriva vlastite laži.“
Pokušao me zaustaviti.
„Molim te, nemoj sada donositi odluke.“
Pogledala sam ga i izgovorila:
„Četiri godine sam se bojala da ćeš me ostaviti zbog onoga što sam bila prije tebe. A večeras sam shvatila da sam se bojala pogrešne stvari.“
Uzela sam kofer i krenula prema izlazu.
Ali baš kada sam otvorila vrata, začulo se zvono.
Ispred mene je stajala mlada žena s djevojčicom za ruku.
Djevojčica je imala velike smeđe oči, potpuno iste kao Markove.
Žena me pogledala i tiho upitala:
„Vi ste Markova supruga?“
„Jesam. A vi ste Ana?“
Klimnula je glavom.
Zatim je iz torbe izvadila malu kovertu.
„Oprostite što dolazim ovako kasno. Ali mislim da imate pravo znati cijelu istinu.“
Marko je dotrčao do vrata.
„Ana, šta radiš ovdje?!“
Ona ga je pogledala hladno.
„Dosta je bilo laži, Marko.“
Pružila mi je kovertu.
Unutra su bile fotografije, nekoliko poruka i jedan dokument.
Kada sam pročitala datum na dokumentu, osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama.
Marko i Ana nisu imali samo zajedničko dijete. Prije osam mjeseci zajedno su kupili stan!
Ali to nije bilo sve.
Na posljednjoj stranici nalazio se papir s mojim imenom.
Bio je to zahtjev za kredit.
Na moje ime.
S mojim potpisom.
Potpisom koji nikada nisam stavila.
Pogledala sam Marka i prošaputala:
„Šta si mi uradio?“
Ana je tada izgovorila rečenicu od koje mi se sledila krv u žilama:
„Nije ti rekao? Sutra dolaze ljudi iz banke. Tvoj muž je založio vašu kuću, a ti o tome nemaš pojma.“
U tom trenutku shvatila sam da sedamnaest muškaraca iz moje prošlosti nikada nije bilo najveći problem našeg braka.
Najveći problem bio je čovjek kojem sam vjerovala više nego ikome na svijetu.
A kada sam sljedećeg jutra otišla u banku, saznala sam nešto zbog čega sam odmah pozvala policiju…
Nastavak slijedi…
