By ### Ostavio sam broj telefona na tuđem autu, a onda dobio ljubavnu poruku! Sakrio sam se da vidim ko je djevojka, ali kada se pojavila, ostao sam bez riječi!
Stajao sam skriven u haustoru obližnje zgrade i gledao prema automobilu. Iskreno, nisam znao šta očekujem. Sve mi je djelovalo kao neka scena iz romantičnog filma.
Na brisaču je stajala moja poruka, a pored nje ceduljica koju mi je ostavila nepoznata djevojka.
Prošlo je deset minuta. Zatim petnaest.
Već sam pomislio da me neko zeza i da se niko neće pojaviti.
A onda sam ugledao djevojku kako prilazi automobilu.
Imala je dugu smeđu kosu, crni kaput i torbu preko ramena. Hodala je polako, gledajući u telefon.
Kada je prišla automobilu, zastala je i pogledala ceduljicu.
Nasmijala se.
A onda se dogodilo nešto što nisam očekivao.
Iz torbe je izvadila telefon i počela nekoga zvati.
Nekoliko sekundi kasnije zazvonio je moj mobitel.
Na ekranu je pisao nepoznat broj.
Javio sam se.
„Halo?“
S druge strane začuo se nježan ženski glas.
„Dobar dan. Je li to gospodin koji voli blokirati tuđe automobile?“
Nasmijao sam se.
„Zavisi ko pita.“
„Pa pita djevojka kojoj ste ostavili broj telefona. Rekli ste da se vraćate za pet minuta, a ja sam čekala skoro deset.“
„Izvinjavam se, stvarno nisam imao gdje parkirati.“
„Dobro, oprošteno vam je. Ali sada mi dugujete kafu.“
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
„Dogovoreno. Gdje ćemo?“
„Pa… možda baš ovdje, ako ste još u blizini.“
Pogledao sam prema njoj. Stajala je pored automobila i osmjehivala se.
„Možda sam bliže nego što mislite“, rekao sam.
„Onda izađite iz tog haustora i prestanite se skrivati.“
U tom trenutku potpuno sam se zaledio.
Kako je znala gdje se nalazim?
Polako sam izašao iz haustora, a ona je počela da se smije.
„Vidjela sam vas u retrovizoru automobila preko puta. Niste baš neki detektiv.“
Oboje smo prasnuli u smijeh.
Prišao sam joj i pružio ruku.
„Ja sam Emir.“
„Lejla. Drago mi je, gospodine koji zauzima tuđa parking mjesta.“
Bila je još ljepša izbliza. Ali ono što me najviše privuklo bio je njen osmijeh.
Otišli smo u mali kafić na uglu ulice.
Planirali smo popiti samo jednu kafu, ali razgovor se odužio na skoro tri sata.
Pričali smo o poslu, porodici, putovanjima i svim onim sitnicama koje inače ne govoriš nepoznatim ljudima.
Imala je trideset godina, radila je kao medicinska sestra i živjela sama.
Ja sam imao trideset dvije godine i već dugo nisam bio u ozbiljnoj vezi.
„Znaš šta je najčudnije?“, rekla je odjednom.
„Šta?“
„Ja inače nikada ne ostavljam poruke nepoznatim muškarcima. Pogotovo ne onima koji mi blokiraju auto.“
„Pa zašto si meni ostavila?“
Spustila je pogled i nasmijala se.
„Ne znam. Nešto mi je govorilo da trebam.“
Te večeri razmijenili smo još nekoliko poruka.
Sutradan sam je pozvao na večeru.
Pristala je.
Tako je počela naša priča.
Narednih mjesec dana viđali smo se gotovo svakodnevno. Bila je pažljiva, iskrena i imala je nevjerovatan smisao za humor.
Počeo sam osjećati nešto što nisam osjetio godinama.
Zaljubljivao sam se.
Ali jedne večeri dogodilo se nešto neobično.
Sjedili smo u restoranu kada je Lejli zazvonio telefon.
Pogledala je ekran i odjednom problijedjela.
„Moram se javiti“, rekla je.
Izašla je napolje.
Kroz prozor sam vidio kako razgovara, a zatim briše suze.
Kada se vratila, pokušala se nasmijati, ali vidio sam da nešto nije u redu.
„Lejla, šta se desilo?“
„Ništa. Porodični problemi.“
Nisam želio navaljivati.
Međutim, narednih dana počela se čudno ponašati.
Nekada bi nestala na nekoliko sati, nije odgovarala na poruke, a kada bih je pitao je li sve u redu, samo bi rekla da je umorna.
Jednog petka pozvala me da dođem kod nje.
Kada sam stigao, sjedila je na kauču, držeći staru fotografiju.
„Emire, moram ti nešto priznati.“
Sjeo sam pored nje.
„Reci.“
„Sjećaš li se dana kada smo se upoznali?“
„Naravno. Kako bih mogao zaboraviti?“
„E pa… nisam ti rekla cijelu istinu.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Kakvu istinu?“
Duboko je udahnula.
„Onaj automobil na parkingu… nije bio moj.“
Nekoliko trenutaka samo sam je gledao.
„Kako nije bio tvoj? Pa ti si došla po njega!“
„Znam. Ali automobil je pripadao mojoj starijoj sestri.“
„Dobro, i šta je tu čudno?“
Lejla je spustila pogled.
„Moja sestra se zove Amra. Prije pet godina bila je zaručena za jednog muškarca. Voljela ga je više od svega.“
Nisam razumio kuda vodi razgovor.
„I?“
„Taj muškarac ju je ostavio nekoliko sedmica prije vjenčanja. Nikada joj nije objasnio zašto.“
Osjetio sam neobičnu nelagodu.
„Lejla, kakve to veze ima sa mnom?“
Pogledala me pravo u oči.
„Emire… moja sestra Amra je tvoja bivša zaručnica.“
U tom trenutku kao da je vrijeme stalo.
Amra.
Ime koje godinama nisam izgovorio naglas.
Djevojka s kojom sam planirao provesti život.
Djevojka koju sam ostavio jer sam saznao nešto što mi je tada slomilo srce.
„To nije moguće“, prošaputao sam.
Lejla je počela plakati.
„Nisam znala ko si kada smo se upoznali. Tek nekoliko dana kasnije, kada sam sestri pokazala tvoju fotografiju, prepoznala te.“
„I zašto mi nisi rekla?“
„Zato što sam se već zaljubila u tebe.“
Ustao sam i prišao prozoru.
Nisam znao šta da kažem.
„A Amra? Zna li za nas?“
Lejla je klimnula glavom.
„Zna. I upravo me ona večeras zamolila da ti nešto predam.“
Iz torbe je izvadila bijelu kovertu.
Na njoj je bilo ispisano moje ime.
Otvorio sam je.
Unutra je bilo pismo i jedna stara fotografija s našeg vjeridbenog slavlja.
Počeo sam čitati.
„Emire, znam da je prošlo pet godina. Znam da si vjerovatno mislio da me nikada više nećeš vidjeti. Ali postoji nešto što ti nisam rekla one večeri kada si otišao. Nešto zbog čega sam te godinama pokušavala pronaći…“
Ruke su mi počele drhtati.
Nastavio sam čitati.
„Kada si me ostavio, nisam bila sama. Nosila sam naše dijete.“
Pismo mi je ispalo iz ruku.
Pogledao sam Lejlu.
„Šta ovo znači?“
Suze su joj tekle niz lice.
„Emire, Amra ima dječaka. Ima četiri godine.“
Nisam mogao izgovoriti ni riječ.
„I… kako se zove?“, jedva sam upitao.
Lejla je prišla stolu i uzela telefon.
Pokazala mi je fotografiju malog dječaka plavih očiju, s osmijehom koji me neobično podsjećao na moj vlastiti.
„Zove se Davud.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Hoćeš reći da je on…“
Lejla je tiho odgovorila:
„Amra kaže da je tvoj sin.“
Sjeo sam na stolicu i prekrio lice rukama.
Pet godina živio sam uvjeren da je moja prošlost završena.
A sada sam saznao da možda imam dijete za koje nikada nisam znao.
Ali onda je Lejla izgovorila nešto što me dodatno potreslo.
„Emire, postoji još jedan razlog zbog kojeg ti je Amra poslala pismo.“
Podigao sam glavu.
„Kakav razlog?“
„Davud je već nekoliko dana u bolnici. Amra te moli da dođeš. Želi da konačno saznaš istinu, ali i da upoznaš dječaka.“
Pogledao sam fotografiju.
Nisam znao šta da osjećam. Strah, tugu, ljutnju ili nadu.
„Zašto mi ovo govoriš tek sada?“, upitao sam Lejlu.
„Zato što sam se bojala da ću te izgubiti.“
Dugo smo šutjeli.
A onda sam ustao, uzeo jaknu i rekao:
„Odvedi me kod njih.“
Lejla je klimnula glavom.
Krenuli smo prema bolnici.
Dok smo se vozili, gledao sam kroz prozor i razmišljao kako je sve počelo jednom običnom ceduljicom na automobilu.
Jednom šalom.
Jednim nacrtanim srcem.
Nisam ni slutio da će me taj komadić papira odvesti pravo u prošlost od koje sam godinama bježao.
Kada smo stigli u bolnicu, Lejla me povela prema dječijem odjeljenju.
Ispred jedne sobe stajala je žena koju nisam vidio pet godina.
Amra.
Kada me ugledala, oči su joj se napunile suzama.
„Emire…“, prošaputala je.
Nisam stigao ništa odgovoriti.
Vrata sobe su se otvorila i mali dječak istrčao je prema njoj.
„Mama, je li to onaj čiko sa slike?“
Amra je zaplakala.
Dječak je prišao meni, pogledao me svojim velikim plavim očima i upitao:
„Jesi li ti moj tata?“
U tom trenutku shvatio sam da jedan pogrešno parkiran automobil može otvoriti vrata sudbini koju čovjek nikada nije mogao ni zamisliti.
Ali ono što mi je Amra nekoliko minuta kasnije ispričala o našem raskidu bilo je još teže za povjerovati.
Jer razlog zbog kojeg sam je ostavio prije pet godina, kako sam tada vjerovao, uopće nije bio istinit…
Nastavak slijedi…
Izmišljena ljubavna priča.
