By Kada sam ga ostavila ispred njegove kuće, poljubio me u obraz i rekao:
„Hvala ti za najljepši vikend u mom životu. Nikada neću zaboraviti šta si učinila za mene.“
Nasmijala sam se i odgovorila:
„Nemaš mi na čemu zahvaljivati. Važno mi je samo da smo bili zajedno.“
Krenula sam kući s osmijehom na licu. Bila sam uvjerena da sam konačno pronašla nekoga ko me voli zbog onoga što jesam, a ne zbog novca koji imam.
Međutim, samo pet minuta kasnije telefon mi je zazvonio.
Stigla je poruka od njega.
„SVE JE GOTOVO.“
Zaledila sam se.
Pročitala sam poruku nekoliko puta, misleći da je neka šala.
Odmah sam ga nazvala.
Nije se javljao.
Poslala sam mu poruku:
„Šta je gotovo? Jesi li dobro? Jesam li nešto pogrešno uradila?“
Nije odgovorio.
Nakon deset minuta stigla je još jedna poruka.
„Molim te, nemoj me više zvati. Zaslužuješ nekoga boljeg od mene.“
Osjetila sam kako mi se srce steže.
Zar je moguće da je čovjek s kojim sam prije samo pola sata planirala zajedničku budućnost odlučio prekinuti sve bez objašnjenja?
Cijelu noć nisam spavala.
Prisjećala sam se svakog trenutka našeg vikenda. Smijali smo se, šetali pored jezera, večerali uz svijeće i razgovarali o budućnosti.
Ništa nije ukazivalo na to da nešto nije u redu.
Sljedećeg jutra odlučila sam otići do njegove kuće.
Pokucala sam nekoliko puta.
Vrata je otvorila starija žena koju nikada prije nisam vidjela.
„Dobar dan, tražim Amara“, rekla sam.
Žena me pogledala tužnim očima.
„Ti si djevojka s kojom je bio na putovanju?“
Potvrdno sam klimnula glavom.
Tada je duboko uzdahnula.
„Dušo, bolje da uđeš. Postoji nešto što moraš znati.“
Uvela me u malu dnevnu sobu. Na stolu su stajali lijekovi, računi i nekoliko bolničkih nalaza.
„Ja sam njegova majka“, rekla je.
Sjela sam preko puta nje.
„Molim vas, recite mi šta se dogodilo. Sinoć mi je poslao poruku da je sve gotovo i od tada se ne javlja.“
Žena je spustila pogled.
„Amar nije želio da saznaš istinu.“
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
„Kakvu istinu?“
Oči su joj se napunile suzama.
„Moj sin nije ostao bez novca zato što je neodgovoran. Sve što je imao potrošio je na moje liječenje. Prodao je automobil, zatvorio malu firmu i zadužio se kako bih mogla nastaviti terapiju.“
Osjetila sam knedlu u grlu.
„Zašto mi to nije rekao?“
„Zato što se stidio. Nije želio da ga sažalijevaš.“
Nisam mogla zadržati suze.
Ali tada je njegova majka izgovorila nešto što me još više potreslo.
„Jučer, kada se vratio s putovanja, čekao ga je poziv iz bolnice. Njegovi nalazi nisu bili dobri.“
Pogledala sam je u nevjerici.
„Kakvi nalazi?“
„Amar već mjesecima ima zdravstvene probleme. Nije ti ništa rekao jer nije želio da te opterećuje. Jučer su mu javili da mora na dodatne pretrage i liječenje.“
U tom trenutku sve mi je postalo jasnije.
Njegova šutnja tokom posljednje večeri. Način na koji me zagrlio prije rastanka. Suze koje sam primijetila u njegovim očima, a koje je pokušao sakriti.
„Gdje je sada?“ upitala sam.
„U bolnici. Otišao je rano jutros.“
Bez razmišljanja sam ustala.
„Idem kod njega.“
Njegova majka me uhvatila za ruku.
„Dušo, on misli da će ti uništiti život ako ostaneš s njim.“
Pogledala sam je i odgovorila:
„Nije on meni teret. Teret je kada voliš nekoga, a on misli da mora sam prolaziti kroz najteže trenutke.“
Otišla sam pravo u bolnicu.
Pronašla sam ga kako sjedi u hodniku, pogrbljen, s papirima u rukama.
Kada me ugledao, potpuno je problijedio.
„Šta ti radiš ovdje? Rekao sam ti da je gotovo.“
Prišla sam mu.
„Ne možeš odlučivati umjesto mene koga ću voljeti.“
Spustio je glavu.
„Ne razumiješ. Nemam novca, nemam siguran posao, a sada možda nemam ni zdravlje. Ti zaslužuješ normalan život.“
Sjela sam pored njega.
„Amare, pozvala sam te na vikend jer sam željela provesti vrijeme s tobom. Nisam tražila bogatog čovjeka. Tražila sam iskrenog.“
Počeo je plakati.
Prvi put sam ga vidjela tako slomljenog.
Zagrlila sam ga i rekla:
„Ne obećavam da će sve biti lako. Ali želim da znaš da ne moraš prolaziti kroz ovo sam.“
Tog dana ostala sam s njim dok nije završio pretrage.
Narednih sedmica bila sam uz njega koliko sam mogla. Vozila sam ga na preglede, pomagala njegovoj majci i pokušavala mu vratiti osmijeh.
Nisam mu nudila novac niti sam željela da se osjeća dužnim. Samo sam željela da zna da mi je važan.
A onda, nakon mjesec dana, stigli su rezultati.
Ljekari su mu objasnili da je njegovo stanje ozbiljno, ali da postoje mogućnosti liječenja.
Plakali smo od olakšanja jer smo konačno imali plan.
Mislila sam da smo najteži dio prošli.
Ali jednog jutra na moja vrata pokucala je nepoznata žena s dječakom od otprilike šest godina.
„Jeste li vi Amarova djevojka?“ upitala je.
„Jesam. Zašto?“
Žena je duboko udahnula.
„Moramo razgovarati. Postoji nešto što vam Amar nije rekao.“
Pogledala sam dječaka koji ju je držao za ruku.
Imao je iste tamne oči kao Amar.
Isti osmijeh.
Čak i malu rupicu na bradi.
„Ko ste vi?“ upitala sam, osjećajući kako mi srce ponovo počinje ubrzano kucati.
Žena je pogledala dječaka, a zatim mene.
„Ja sam njegova bivša supruga. A ovo je njegov sin.“
Zanijemila sam.
Amar mi nikada nije spomenuo da je bio oženjen, a kamoli da ima dijete.
„To nije moguće“, prošaputala sam.
Žena je iz torbe izvadila fotografiju na kojoj je Amar držao novorođenče u naručju.
„Nisam došla da vam ga oduzmem“, rekla je. „Došla sam zato što je naš sin bolestan, a Amar je jedina osoba koja mu možda može pomoći.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
„Kako mislite da mu može pomoći?“
Tada je žena izvadila medicinski nalaz i pružila mi ga.
„Našem sinu je potrebna transplantacija. A Amar je jučer saznao da bi mogao biti odgovarajući donor.“
Pogledala sam fotografiju, pa nalaz, pa ponovo nju.
Sada sam shvatila da Amarova poruka od dvije riječi možda nije bila samo pokušaj da me udalji zbog vlastitih problema.
Ali ono što sam otkrila kada sam ga te večeri suočila s istinom natjeralo me da se zapitam poznajem li uopće čovjeka u kojeg sam se zaljubila…
