By Stajao sam skriven u haustoru, gledao prema svom automobilu i čekao da se pojavi tajanstvena djevojka koja mi je ostavila poruku.
Moram priznati, srce mi je malo brže kucalo. Nisam očekivao da će se obična situacija na parkingu pretvoriti u nešto tako zanimljivo.
Pogledao sam na sat. Prošlo je petnaest minuta.
„Još pet minuta i saznat ću ko je“, pomislio sam.
A onda su se vrata zgrade otvorila.
Izašla je žena u crvenoj jakni, s dugom smeđom kosom i telefonom u ruci.
Bila je lijepa, nasmijana i djelovala je kao da nekoga traži.
„To je sigurno ona“, pomislio sam.
Već sam krenuo prema njoj kada se dogodilo nešto neočekivano.
Iza žene je izašao krupan muškarac, visok gotovo dva metra, s ozbiljnim izrazom lica.
Prišao je automobilu koji sam prethodno zagradio, pogledao poruku na brisaču i počeo se smijati.
Zatim je izvadio telefon.
Moj telefon je istog trenutka zazvonio.
Na ekranu se pojavio nepoznat broj.
Javio sam se.
„Halo?“
S druge strane začuo se dubok muški glas.
„E, prijatelju, gdje si? Čekam te na kafi!“
U tom trenutku osjetio sam kako mi se želudac okreće.
„Izvinite, ko je to?“ upitao sam.
Muškarac se nasmijao.
„Pa ti si meni ostavio broj, a ja sam tebi poruku! Šta je, predomislio si se?“
Pogledao sam prema automobilu.
Muškarac je stajao pored njega i razgovarao telefonom.
Shvatio sam da je tajanstvena djevojka koju sam čekao zapravo ogroman muškarac s nevjerovatnim smislom za humor!
Ali tu nije bio kraj.
„Prijatelju, samo da znaš, moja žena je vidjela tvoju poruku i već me pita s kim se to dogovaram za kafu“, rekao je kroz smijeh.
U pozadini sam čuo ženski glas:
„Daj mi taj telefon da vidim ko ti piše srca po autu!“
Počeo sam se smijati toliko da sam se morao nasloniti na zid.
„Čovječe, ja sam mislio da mi je poruku ostavila neka djevojka!“
Muškarac je prasnuo u smijeh.
„Aha! Znači zato si tako brzo odgovorio!“
U tom trenutku odlučio sam izaći iz haustora.
Prišao sam im i podigao ruku.
„Evo me, ja sam taj romantični vozač!“
Muškarac me pogledao, pa pogledao poruku, a zatim se počeo smijati još glasnije.
„Ljudi moji, pa ti si stvarno došao na sastanak!“
Njegova supruga se uhvatila za stomak od smijeha.
„Čekaj, čekaj! Ti si stvarno mislio da sam ja tebi ostavila poruku?“
„Pa pisalo je da idemo na kafu, a na kraju je bilo srce! Šta sam drugo trebao pomisliti?“ odgovorio sam.
Ona je odmahivala glavom.
„Srce je nacrtao moj muž! On se stalno tako šali!“
Pomislio sam da je najbolje da se pozdravim i odem kući prije nego što se još više osramotim.
Ali muškarac me zaustavio.
„E, nećeš ti nikuda! Obećao si kafu. Kod nas se obećanja ispunjavaju!“
I tako smo, vjerovali ili ne, završili u obližnjem kafiću.
Sjedili smo gotovo dva sata, pričali i smijali se cijeloj situaciji.
Saznao sam da se čovjek zove Emir, da je u braku već deset godina i da je poznat među prijateljima po svojim ludim šalama.
„Znaš“, rekao mi je u jednom trenutku, „ja sam se u početku baš naljutio kada sam vidio da si me zagradio. Ali onda sam vidio da si ostavio broj i da se vraćaš za pet minuta. Pomislio sam da te malo zezam.“
„Pa uspjelo ti je“, odgovorio sam. „Skoro sam počeo razmišljati šta ću obući za prvi sastanak!“
Ponovo smo svi prasnuli u smijeh.
Kada smo krenuli kući, Emir mi je pružio ruku.
„Prijatelju, sljedeći put nemoj nikoga zagrađivati. Ali ako ti se pije kafa, moj broj sada imaš.“
Nasmijao sam se i obećao da ću ubuduće bolje paziti gdje parkiram.
Mislio sam da će to ostati samo smiješna anegdota koju ću prepričavati prijateljima.
Ali tri dana kasnije stigla mi je poruka od Emirove supruge.
Pisalo je:
„Ćao, izvini što ti se ovako javljam. Imam jednu prijateljicu koja je čula našu priču i umire od smijeha. Kaže da bi voljela upoznati momka koji je toliko uporan da čeka nepoznatu djevojku ispred zgrade.“
Ispod poruke bila je fotografija.
Na njoj je bila nasmijana djevojka s dugom tamnom kosom.
Zatim je stigla još jedna poruka:
„Slobodna je, simpatična i kaže da joj duguješ kafu. Samo ovaj put bez parkiranja ispred tuđeg auta!“
Nisam mogao vjerovati.
Odgovorio sam:
„Može, ali imam jedan uslov. Da ovaj put na sastanak stvarno dođe djevojka!“
Nakon nekoliko sekundi stigao je odgovor:
„Obećavam!“
Dogovorili smo se za subotu.
Kada sam stigao u kafić, ugledao sam djevojku s fotografije. Sjedila je pored prozora i smiješila se.
Prišao sam joj.
„Izvini, je li ovo mjesto slobodno ili trebam prvo nekoga zagraditi automobilom?“
Počela se smijati.
„Ti si znači taj čuveni vozač!“
Zvala se Amina.
Razgovarali smo satima, kao da se poznajemo godinama.
Ispostavilo se da imamo mnogo zajedničkih interesa, isti smisao za humor i da živimo svega nekoliko ulica jedno od drugog.
Nakon tog dana počeli smo se redovno viđati.
Prošlo je šest mjeseci.
Jedne večeri, dok smo šetali gradom, Amina me uhvatila za ruku i rekla:
„Znaš li da se nikada ne bismo upoznali da nisi onog dana pogrešno parkirao?“
Nasmijao sam se.
„Znam. Izgleda da je to bila najskuplja besplatna kafa u mom životu.“
A onda mi je priznala nešto što nisam očekivao.
„Moram ti reći jednu tajnu. Emir i njegova žena nisu mi slučajno pokazali tvoju fotografiju.“
Zastao sam.
„Kako misliš?“
Nasmiješila se.
„Ja sam te zapravo primijetila mnogo prije onog dana na parkingu. Samo nisam imala hrabrosti prići ti.“
Pogledao sam je iznenađeno.
„Čekaj, hoćeš reći da si me već poznavala?“
„Iz viđenja. Svako jutro si prolazio pored pekare u kojoj sam radila. Uvijek si kupovao istu kiflu i kafu.“
Odjednom sam se sjetio simpatične djevojke koja mi je često govorila: „Dobro jutro, standardna narudžba?“
Bila je to ona!
Tada sam shvatio da je sudbina ponekad toliko neobična da ti ljubav može poslati čak i preko ceduljice na brisaču automobila.
Danas smo Amina i ja zaručeni.
A Emir?
On će nam biti kum.
I svaki put kada se okupimo, obavezno kaže:
„Da nije bilo mene i mog srca na papiru, ovaj bi još uvijek kružio po parkingu tražeći ljubav!“
A ja sam iz svega naučio dvije stvari: nikada ne zagrađuj tuđi automobil i nikada ne potcjenjuj moć jedne obične poruke. ❤️
