By Otišla sam kod privatnog ginekologa, sjela preko puta njega i kroz suze mu rekla da ne želim zadržati trudnoću.
Imala sam samo 20 godina. Nisam imala stalan posao, živjela sam s roditeljima, a ono što me najviše mučilo bilo je to što nisam znala ko je otac djeteta.
Doktor me pažljivo saslušao, a zatim rekao:
„Prije nego što donesete konačnu odluku, moramo obaviti pregled. Važno je da znate sve mogućnosti i da odluku donesete bez pritiska.“
Nakon pregleda pogledao me ozbiljno.
„Trudnoća je uredna. Ali vidim da ste jako uznemireni. Imate li nekoga kome vjerujete?“
Odmahnula sam glavom.
„Ako roditelji saznaju, izbacit će me iz kuće. A prijateljice koje su bile sa mnom te noći više se gotovo i ne javljaju.“
Doktor mi je predložio razgovor sa stručnom osobom prije nego što odlučim šta dalje.
Narednih dana nisam spavala. Razmišljala sam o svemu. Na kraju sam odlučila nastaviti trudnoću, iako nisam bila sigurna da sam spremna postati majka.
Kada sam roditeljima rekla istinu, dogodilo se nešto što nisam očekivala.
Otac je ustao od stola i izašao iz kuće. Majka je zaplakala, ali me nakon nekoliko minuta zagrlila.
„Ne znam kako ćemo, ali neću te ostaviti samu“, rekla je.
Mjeseci su prolazili. Trudnoća je bila teška, ali ne zbog zdravstvenih problema. Najteže su bile moje misli.
Dok su druge trudnice s osmijehom kupovale odjeću za bebe, ja sam se osjećala izgubljeno.
A onda je došao dan poroda.
Rodila sam zdravog dječaka.
Svi oko mene plakali su od sreće. Majka je ljubila unuka, otac je prvi put nakon mnogo mjeseci imao osmijeh na licu.
Samo sam ja ležala u bolničkom krevetu i osjećala prazninu.
Čekala sam da se probudi ona ljubav o kojoj svi pričaju.
Ali nije dolazila.
Danas moj sin ima šest mjeseci.
Kada zaplače, ponekad osjetim nervozu. Kada ga uzmem u naručje, pitam se zašto ne osjećam ono što druge majke opisuju.
A najgore je što zbog toga počinjem mrziti samu sebe.
Prije nekoliko dana dogodilo se nešto što me potpuno slomilo.
Majka je čuvala bebu dok sam ja bila u sobi. Čula sam kako mu govori:
„Ti si naše malo sunce. Mama te voli, samo joj je teško.“
Te riječi pogodile su me pravo u srce.
Izašla sam iz sobe i prvi put priznala istinu.
„Mama, bojim se da ga ne volim. Šta ako nikada ne budem dobra majka?“
Očekivala sam osudu.
Ali majka je samo spustila bebu u krevetić i zagrlila me.
„Dijete moje, zašto si sve ovo nosila sama?“
Sutradan me odvela doktorici.
Nakon dugog razgovora doktorica mi je objasnila da neke žene nakon poroda prolaze kroz postporođajnu depresiju i da se ona ne mora uvijek pokazivati samo kroz tugu. Ponekad se javlja kao praznina, razdražljivost, krivica ili teškoća u povezivanju s bebom.
Predložila mi je stručnu pomoć i liječenje.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Ali pravi preokret dogodio se nekoliko sedmica kasnije.
Jedne noći moj sin je dobio visoku temperaturu. Odveli smo ga u bolnicu. Dok su ga doktori pregledali, stajala sam ispred ordinacije i tresla se od straha.
Tada sam shvatila koliko mi je važno da bude dobro.
Kada mi je doktor rekao da je stabilan, počela sam plakati.
Ne zato što su svi očekivali da plačem.
Nego zato što sam osjetila ogromno olakšanje.
Danas još uvijek idem na razgovore i učim kako se nositi sa svojim osjećajima. Nisu svi dani laki. Još postoje trenuci kada sam iscrpljena i kada mi je potrebna pomoć.
Ali više ne vjerujem da sam loša majka samo zato što se nisam odmah povezala sa svojim djetetom.
Prije nekoliko večeri sjedila sam pored njegovog krevetića. Probudio se, pogledao me svojim velikim očima i prvi put jasno izgovorio nešto što je ličilo na „ma“.
Možda je bio samo slučajan zvuk.
Ali ja sam se nasmijala.
Uzela sam ga u naručje, poljubila u čelo i šapnula:
„Oprosti što mi je trebalo toliko vremena da pronađem put do tebe. Obećavam da ću se truditi svakog dana.“
Danas znam da majčinstvo nije uvijek onakvo kakvim ga prikazuju. Nekim ženama ljubav i povezanost dolaze postepeno, uz mnogo podrške, strpljenja i pomoći.
A vi, mislite li da društvo previše osuđuje majke koje se nakon poroda bore sa svojim osjećajima?
