By ### Muž mi je poginuo, a ja sam ostala udovica jako mlada: Poslije šest mjeseci počela sam tajnu vezu, ali sada je sve postalo komplikovano!
Nikada nisam mislila da ću sa samo 28 godina ostati bez čovjeka s kojim sam planirala provesti cijeli život. Moj muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a tog dana kao da je i jedan dio mene zauvijek nestao.
Bili smo u braku četiri godine. Imali smo svoje planove, maštali o djeci, kući i zajedničkoj starosti. A onda je jedan telefonski poziv srušio sve što smo gradili.
Prvih nekoliko mjeseci nisam ni znala kako živim. Ustajala sam, radila ono što sam morala i vraćala se u prazan stan. Njegove stvari nisam mogla pomjeriti. Čak je i njegova četkica za zube ostala na istom mjestu.
Svi su mi govorili da moram nastaviti živjeti, ali niko mi nije objasnio kako.
A onda sam upoznala njega.
Bio je pažljiv, nježan i strpljiv. Nije me ispitivao o prošlosti niti pokušavao zamijeniti mog pokojnog muža. Jednostavno je bio tu kada mi je neko bio potreban.
U početku smo samo razgovarali. Zatim smo počeli izlaziti na kafu, a jednog dana dogodio se i prvi poljubac.
Neću lagati. Osjetila sam nešto što dugo nisam. Ponovo sam se osjećala živom, poželjnom i voljenom.
Ali istovremeno me izjedala krivica.
Svaki put kada bih se vratila kući, pogledala bih fotografiju pokojnog muža i zapitala se izdajem li uspomenu na njega.
Zato sam novom momku odmah rekla da nisam spremna za ozbiljnu vezu.
Pristao je.
Dogovorili smo se da niko ne zna za nas. Nismo zajedno izlazili na mjesta gdje nas neko poznaje. Nismo objavljivali fotografije. Nismo razgovarali o zajedničkoj budućnosti.
Meni je to odgovaralo.
Međutim, prije nekoliko dana sve se promijenilo.
Sjedili smo u njegovom automobilu kada me pogledao i rekao:
„Ja više ne mogu ovako. Volim te i želim da svi znaju da si moja djevojka.“
Ostala sam bez riječi.
Objasnila sam mu da je prošlo tek šest mjeseci od smrti mog muža. Da njegova porodica još uvijek tuguje. Da moja svekrva gotovo svakodnevno dolazi kod mene i da me još uvijek smatra svojom kćerkom.
„A šta je sa mnom?“, upitao me. „Koliko dugo trebam biti čovjek kojeg kriješ?“
Nisam znala šta da odgovorim.
Rekao mi je da ne traži da zaboravim muža, nego da mu dozvolim da bude dio mog života.
A onda je izgovorio nešto što me posebno pogodilo:
„Imam osjećaj da me voliš samo kada smo sami, a čim izađemo među ljude, kao da ne postojim.“
Te noći nisam mogla zaspati.
Shvatila sam da možda nisam bila potpuno poštena prema njemu. On je ušao u ovu vezu nadajući se ljubavi, a ja sam u njemu možda tražila samo utjehu.
Ali najteži trenutak tek je dolazio.
Sutradan me nazvala svekrva i rekla da želi doći na ručak. Kada je stigla, donijela je kutiju sa stvarima mog pokojnog muža.
Izvadila je njegov sat, nekoliko fotografija i vjenčani prsten koji je nosio.
Zagrlila me i kroz suze rekla:
„Sine moj, ti si još mlada. Znam da će jednog dana neko drugi ući u tvoj život. Samo te molim da nikada ne zaboraviš mog sina.“
Tada sam se potpuno slomila.
Nisam joj imala hrabrosti priznati da neko već postoji.
A iste večeri stigla mi je poruka od momka:
„Volim te, ali ne mogu više biti tvoja tajna. Ne tražim da odmah odlučiš o našoj budućnosti, samo želim znati ima li u njoj mjesta za mene.“
Gledala sam u telefon gotovo sat vremena.
Nisam odgovorila.
Najviše me boli što znam da nijedan od njih nije kriv. Moj pokojni muž zaslužuje da ga se sjećam s ljubavlju, a ovaj čovjek zaslužuje da ga ne krijem kao da radimo nešto pogrešno.
Ali zar je pogrešno što još nisam spremna?
Zar šest mjeseci tuge znači da nemam pravo ponovo osjetiti nečiju blizinu?
I zar to što sam nekoga zavoljela znači da sam prestala voljeti čovjeka kojeg sam izgubila?
Sada stojim između prošlosti koju nikada neću zaboraviti i budućnosti koje se još uvijek plašim.
Najviše me strah da ću, pokušavajući sačuvati uspomenu na jednog čovjeka, izgubiti drugog koji me iskreno voli.
Zato vas pitam: Da li je šest mjeseci prerano za novu ljubav nakon smrti supruga? I da li imam pravo tražiti od novog partnera da još neko vrijeme ostanemo tajna?
