By Par sati kasnije čovjek se vratio po automobil. Mehaničar je sjedio za stolom, pio kafu i potpuno mirno mu rekao:
„Auto je gotov. Sve radi kako treba.“
Čovjek se obradovao, izvadio novčanik i upitao:
„Odlično! Koliko sam dužan?“
Mehaničar ga pogleda i odgovori:
„Sto eura.“
Čovjek se ukočio.
„Molim?! Sto eura? Pa šta ste mu radili?“
„Popravio sam kvar“, odgovori mehaničar.
„Dobro, ali šta je bilo pokvareno?“
„Jedna žica je ispala iz svog ležišta. Vratio sam je na mjesto.“
Čovjek se uhvati za glavu.
„Čekajte malo! Hoćete da kažete da ste mi za vraćanje jedne obične žice naplatili sto eura?“
Mehaničar mirno otpije gutljaj kafe.
„Tako je.“
„Pa to je bezobrazluk! Koliko vam je trebalo vremena?“
„Manje od dvije minute.“
Čovjek povisi glas:
„Znači, za dvije minute posla tražite sto eura?! Znate li vi koliko ja moram raditi da zaradim taj novac?“
Sjedio sam nekoliko metara dalje i sve slušao. Iskreno, i meni se učinilo da je cijena pretjerana.
Ali mehaničar nije djelovao nimalo uznemireno.
Samo je otvorio ladicu, izvadio komad papira i hemijsku olovku.
„U redu, gospodine. Napravit ću vam detaljan račun.“
Počeo je pisati.
Kada je završio, pružio je papir čovjeku.
Na njemu je pisalo:
Vraćanje žice na mjesto – 1 euro.
Znanje koja je žica u pitanju i gdje je treba vratiti – 99 eura.
Ukupno: 100 eura.
Čovjek je nekoliko trenutaka gledao u papir, a onda se podrugljivo nasmijao.
„Ma nemojte! Znači, vaše znanje vrijedi 99 eura?“
Mehaničar ga pogleda pravo u oči.
„Ne, gospodine. Moje znanje vrijedi mnogo više. Ali danas sam vam naplatio samo mali dio.“
Čovjek je zašutio.
Mehaničar je nastavio:
„Znate li koliko sam godina proveo u ovoj radionici? Trideset i dvije. Znate li koliko sam motora rastavio, koliko sam puta pogriješio, koliko sam noći proveo pokušavajući pronaći kvar koji niko drugi nije mogao otkriti?“
Čovjek nije odgovarao.
„Vi ste vidjeli dvije minute mog rada. Ali niste vidjeli trideset dvije godine koje su mi bile potrebne da taj posao mogu završiti za dvije minute.“
U radionici je nastala potpuna tišina.
A onda se dogodilo nešto što niko nije očekivao.
Čovjek je izvadio novčanik, stavio sto eura na sto i rekao:
„Znate šta? U pravu ste. Izvinjavam se.“
Mehaničar se nasmiješio.
„Nema potrebe. Razumijem vas. Većina ljudi gleda samo koliko je nešto trajalo, a ne koliko je znanja potrebno da se to uradi.“
Ali čovjek nije otišao.
Sjeo je na stolicu preko puta mehaničara i rekao:
„Moram vam nešto priznati. Ja sam hirurg.“
Mehaničar podigne obrve.
„Stvarno?“
„Da. I baš jučer sam imao pacijenta kojem sam za petnaest minuta riješio problem zbog kojeg je mjesecima obilazio bolnice.“
Zastao je i nasmijao se sam sebi.
„Kada sam mu rekao koliko košta zahvat u privatnoj klinici, i on je reagovao isto kao ja danas.“
Svi smo se nasmijali.
„Rekao mi je da je to previše novca za petnaest minuta posla. A ja sam mu odgovorio da nije platio petnaest minuta, nego dvadeset godina školovanja, učenja i iskustva.“
Mehaničar se naslonio na stolicu.
„Eto, vidite. Onda se nas dvojica odlično razumijemo.“
Čovjek mu pruži ruku.
„Danas ste me podsjetili na vlastite riječi.“
Mehaničar mu uzvrati rukovanje.
„Drago mi je ako sam pomogao.“
A onda je hirurg izgovorio nešto što mi je ostalo urezano u pamćenje:
„Nevjerovatno je kako lako cijenimo vlastito znanje, a koliko teško prihvatamo vrijednost tuđeg.“
Kada je čovjek otišao, prišao sam mehaničaru.
„Majstore, mogu li vas nešto pitati?“
„Naravno.“
„Zar vam nije bilo lakše odmah mu reći da je kvar bio sitnica i naplatiti manje?“
Pogledao me i nasmiješio se.
„Sine, kvar jeste bio sitnica. Ali pronaći ga nije uvijek sitnica.“
Zatim mi je pokazao nekoliko automobila parkiranih ispred radionice.
„Vidiš li ove automobile? Svaki od njih ima drugačiji problem. Neko će potrošiti tri dana mijenjajući dijelove i neće riješiti kvar. A neko će za pet minuta pronaći pravi uzrok.“
Zastao je i dodao:
„Nije majstor onaj koji najduže radi, nego onaj koji zna šta radi.“
Tog dana sam iz radionice izašao s mnogo važnijom lekcijom od one zbog koje sam došao.
Shvatio sam da često gledamo samo konačan rezultat nečijeg rada.
Vidimo frizera koji nas ošiša za dvadeset minuta, električara koji riješi problem za deset, doktora koji postavi dijagnozu za nekoliko minuta ili majstora koji popravi automobil jednim pokretom.
Ali ne vidimo godine učenja, iskustva, odricanja i hiljade grešaka koje su ih naučile da budu dobri u svom poslu.
Naravno, znanje i iskustvo ne znače da je svaka visoka cijena automatski opravdana. Pošten majstor treba unaprijed objasniti cijenu i dobiti pristanak mušterije.
Ipak, toga dana naučio sam nešto što nikada nisam zaboravio.
Ne plaćamo uvijek samo vrijeme koje je neko proveo radeći. Često plaćamo znanje koje mu omogućava da problem riješi brzo i kvalitetno.
Zato, prije nego što nekome kažemo da je njegov posao lagan, trebamo se zapitati koliko mu je godina trebalo da postane toliko dobar da nama sve izgleda jednostavno.
Jer ono što stručnjak uradi za dvije minute, neko drugi možda ne bi znao uraditi ni za dva dana.
