### ČETIRI GODINE NAS JE PONIŽAVAO JER JE BIO DOKTORSKI SIN, A NASTAVNICI SU MU SVE PRAŠTALI! ONO ŠTO SE DOGODILO NAKON ZAVRŠETKA ŠKOLE NIKO NIJE MOGAO NI ZAMISLITI!
U mom razredu postojao je jedan dječak kojeg nikada neću zaboraviti. Ne zato što je bio dobar prijatelj, odličan učenik ili neko ko je ostavio lijep trag u našim životima, nego zato što nam je četiri godine školovanja pretvorio u pravu noćnu moru.
Bio je sin poznatog doktora u našem gradu. Njegova porodica imala je novac, ugled i poznanstva, a on je od malih nogu naučio da za njega pravila jednostavno ne važe.
Dok smo mi ostali morali učiti, poštovati nastavnike i odgovarati za svaku grešku, on je mogao raditi šta god poželi.
Vrijeđao je siromašniju djecu, ismijavao njihovu odjeću, torbe i obuću. Posebno je volio ponižavati one za koje je znao da mu se neće suprotstaviti.
Jednom je dječaku iz razreda pred svima rekao:
„Šta ti vrijedi što učiš kad ćeš svakako završiti radeći za mog oca?“
Dječak je spustio glavu, a nekoliko učenika se nasmijalo.
Najtužnije od svega bilo je što je nastavnica sve čula.
Umjesto da ga opomene, samo se nasmiješila i rekla:
„Ma pustite ga, znate da se on uvijek šali.“
Ali nama njegove šale nisu bile smiješne.
Ni u učenju nije bio posebno uspješan. Na pismenim provjerama jedva bi dobio dvojku, dok bi na usmenom odgovaranju redovno dobijao četvorke i petice.
Ponekad ne bi znao odgovoriti ni na najjednostavnije pitanje, ali bi ispričao neki vic, nasmijao nastavnika i na kraju dobio odličnu ocjenu.
Svi smo znali zašto.
Njegov otac bio je utjecajan čovjek, a niko nije želio imati problema s njim.
Tako su prolazile godine.
Mi smo učili, trudili se i šutjeli, dok je on sve više vjerovao da je bolji od drugih.
Posebno se sjećam posljednjeg dana škole.
Stajali smo ispred učionice, razgovarali o budućnosti i planovima za dalje školovanje.
On nam je prišao, pogledao nas s podsmijehom i rekao:
„Vi ćete se još godinama mučiti s knjigama, a ja već znam gdje ću raditi. Moj otac će sve srediti.“
Zatim je pogledao jednog od najboljih učenika u razredu.
„A ti, štreberu, možeš imati sve petice, ali nikad nećeš imati ono što ja imam.“
Taj dječak mu nije ništa odgovorio.
Samo se nasmiješio i otišao.
Tada niko od nas nije mogao ni zamisliti koliko će se njihove sudbine promijeniti.
Prošlo je deset godina.
Većina nas završila je školovanje, pronašla posao i započela vlastiti život.
Jednog dana organizovali smo okupljanje bivšeg razreda.
Gotovo svi su došli.
Neki su postali profesori, neki inženjeri, neki su otvorili vlastite firme, a neki otišli raditi u inostranstvo.
Došao je i on.
Ali više nije bio isti čovjek.
Nije bilo skupog automobila, bahatog ponašanja ni onog poznatog osmijeha kojim je nekada ponižavao druge.
Sjedio je tiho u uglu restorana.
U jednom trenutku neko ga je pitao čime se bavi.
Spustio je pogled.
„Trenutno tražim posao.“
Nastala je neugodna tišina.
Kasnije smo saznali da mu je otac otišao u penziju, a porodica je zbog loših poslovnih odluka izgubila veliki dio imovine.
Pokušao je završiti fakultet, ali nije uspio. Navikao je da mu drugi rješavaju probleme, a kada je prvi put morao sam učiti i odgovarati za svoje postupke, nije znao kako.
Mijenjao je poslove, svađao se s nadređenima i teško prihvatao da više nema poseban tretman.
A onda se dogodilo nešto što niko od nas nije očekivao.
U restoran je ušao muškarac u elegantnom odijelu.
Bio je to upravo onaj dječak kojeg je nekada nazivao štreberom i ismijavao zbog siromaštva.
Danas je bio uspješan ljekar i vlasnik privatne zdravstvene ustanove.
Kada ga je naš nekadašnji nasilnik ugledao, potpuno je problijedio.
Ispostavilo se da je nekoliko dana ranije upravo kod njega bio na razgovoru za posao, za administrativno radno mjesto.
Nije znao da je vlasnik ustanove njegov bivši školski kolega.
Svi smo čekali šta će se dogoditi.
Mislili smo da će mu ovaj konačno vratiti za sve uvrede i poniženja.
Ali dogodilo se nešto sasvim drugačije.
Prišao mu je, pružio ruku i rekao:
„Drago mi je što te vidim. Pregledao sam tvoju prijavu. Ako si spreman učiti i ozbiljno raditi, možemo razgovarati.“
Čovjek koji je nekada mislio da je iznad svih ostao je bez riječi.
Oči su mu se napunile suzama.
„Poslije svega što sam ti radio, ti bi mi stvarno dao priliku?“
Njegov bivši školski kolega mirno je odgovorio:
„Neću ti dati posao zato što se poznajemo. Morat ćeš pokazati da ga zaslužuješ. Ali neću te ni odbiti zbog onoga što si bio kao dijete.“
Te večeri prvi put smo čuli nešto što smo čekali godinama.
„Žao mi je“, rekao je tiho. „Bio sam užasan prema svima vama. Mislio sam da novac mog oca znači da vrijedim više od drugih. Tek sada shvatam koliko sam griješio.“
Niko nije zapljeskao. Niko ga nije ismijavao.
Samo smo šutjeli.
Jer smo pred sobom gledali čovjeka kojeg je život naučio onome što škola nikada nije uspjela.
Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam da je dobio priliku za posao i da se zaista trudi.
Da li se potpuno promijenio, ne znam.
Ali znam da je prvi put morao sam zaslužiti nečije poštovanje.
Život nas ponekad nauči najvećim lekcijama upravo onda kada izgubimo ono zbog čega smo mislili da smo bolji od drugih.
Novac može kupiti mnogo toga, poznanstva mogu otvoriti mnoga vrata, ali karakter, znanje i ljudskost ne mogu se naslijediti.
A onaj dječak kojeg su nekada ponižavali pokazao je nešto mnogo važnije od uspjeha: da čovjek može imati priliku za osvetu, a ipak izabrati dostojanstvo.
A vi, biste li pružili drugu šansu osobi koja vas je godinama ponižavala ili biste joj zatvorili vrata zauvijek?

