By ### Cijelog života su nas zadirkivali da ćemo biti njihove snahe, a onda sam jednog od braće srela nakon mnogo godina i ostala bez riječi!
Prije dva dana došao je jedan od njih iz inostranstva i sasvim slučajno smo se sreli kod zajedničkih prijatelja. Ljudi moji, kako sam se samo iznenadila kada sam ga ugledala!
U prvi mah nisam mogla vjerovati da je to isti onaj dječak kojeg sam pamtila iz djetinjstva. Nekada je bio povučen, pomalo nespretan i uvijek predmet naših šala, a sada je ispred mene stajao visok, zgodan, dotjeran muškarac s osmijehom koji je jednostavno osvajao.
„Pa zar me baš toliko ne prepoznaješ?“ upitao me kroz smijeh.
„Nemoguće! Jesi li to stvarno ti?“ izustila sam, dok su se svi oko nas smijali mojoj reakciji.
Prišao mi je, zagrlio me i rekao nešto što me potpuno zbunilo:
„Znaš, moj djed je uvijek govorio da ćeš ti jednog dana biti moja žena. Izgleda da je samo malo požurio s predviđanjem.“
Svi su prasnuli u smijeh, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore.
Tokom večeri sjedili smo jedno pored drugog. Pričali smo o djetinjstvu, školi, našim porodicama i svemu što se promijenilo tokom godina.
Ali ono što me najviše iznenadilo nije bio njegov izgled, nego način na koji je razgovarao sa mnom. Bio je pažljiv, duhovit, obrazovan i nevjerovatno prijatan.
U jednom trenutku me pogledao ozbiljno i rekao:
„Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da sam se godinama pitao šta je s tobom?“
Zastala sam.
„Zašto baš sa mnom?“ upitala sam.
Nasmiješio se i odgovorio:
„Zato što si ti bila jedina djevojčica koja me nikada nije ismijavala pred drugima. Čak i kada su svi govorili da sam debeo i ružan, ti si uvijek bila dobra prema meni.“
Te riječi su me pogodile pravo u srce. Nisam ni znala da se on toga sjeća.
Kada je došlo vrijeme da krenem kući, ponudio se da me odveze.
Ispred moje kuće ugasio je automobil, okrenuo se prema meni i tiho rekao:
„Mogu li te sutra pozvati na kafu? Ali ovaj put bez naših roditelja i djedovih šala.“
Pristala sam, iako mi je srce lupalo kao ludo.
Međutim, pravo iznenađenje čekalo me tek sljedećeg jutra.
Dok sam doručkovala, tata je ušao u kuhinju s neobičnim osmijehom.
„Čuo sam da si sinoć srela našeg starog poznanika“, rekao je.
„Jesam, i šta onda?“ odgovorila sam pokušavajući sakriti osmijeh.
Tata je sjeo preko puta mene i izgovorio rečenicu zbog koje sam skoro ispustila šoljicu kafe.
„Postoji nešto što ti nikada nisam rekao. Njegov djed nije se bez razloga šalio da ćete vas dvoje jednog dana završiti zajedno.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Kako to misliš, tata?“
Duboko je uzdahnuo, otvorio staru ladicu i izvadio požutjelu fotografiju.
Na njoj smo bili nas dvoje kao djeca, a iza fotografije stajala je poruka napisana prije više od dvadeset godina.
Kada sam pročitala prve riječi, zanijemila sam.
Jer sam tek tada shvatila da je iza svih tih dugogodišnjih šala postojala jedna priča o kojoj mi niko nikada nije govorio…
Priča se nastavlja…
