By ### Dvije zgodne djevojke doselile su se pored mene: Svake noći dolazili su im različiti muškarci, a onda je neko pokucao na moja vrata – ono što sam zatekao ostavilo me bez riječi!
Sve je počelo jednog proljetnog jutra kada su se u kuću pored moje doselile dvije mlade, izuzetno lijepe djevojke. Imale su možda dvadeset pet godina, uvijek su bile dotjerane, nasmijane i ljubazne prema svima.
Predstavile su se kao Ana i Milica. Rekle su mi da rade kao konobarice u jednom poznatom restoranu u centru grada i da su kuću iznajmile kako bi bile bliže poslu.
U početku nisam primjećivao ništa neobično. Svakog jutra pozdravljale su me preko ograde, ponekad bi mi donijele kolače, a jednom su mi čak pomogle kada mi se automobil pokvario.
Međutim, nakon nekoliko sedmica počeo sam primjećivati nešto čudno.
Gotovo svake večeri ispred njihove kuće zaustavljao se drugi automobil. Iz njih su izlazili muškarci različitih godina. Neki su bili elegantno obučeni, drugi su dolazili u običnoj odjeći, a pojedini su se zadržavali samo dvadesetak minuta.
Jednog popodneva zaustavila me starija komšinica Mara.
„Jesi li ti primijetio šta se događa u onoj kući?“ upitala me tiho.
„Nešto posebno?“ odgovorio sam.
Približila mi se i šapnula:
„Sinko, one ti ne rade samo kao konobarice. Cijela ulica već priča da se bave najstarijim zanatom.“
Nisam želio vjerovati tračevima. Djevojke su prema meni uvijek bile pristojne i nisam smatrao da imam pravo zavirivati u njihov privatni život.
Zato sam odlučio da se ne miješam.
Sve do jedne kišne noći.
Bilo je tačno 23:47 kada je neko snažno pozvonio na moja vrata.
Pomislio sam da je u pitanju neka hitna situacija. Navukao sam papuče i požurio otvoriti.
Na pragu je stajala Ana.
Bila je potpuno mokra, blijeda kao zid, a ruke su joj drhtale.
„Molim vas, morate mi pomoći“, prošaputala je.
„Šta se dogodilo? Gdje je Milica?“
Ana se osvrnula prema ulici, a zatim me pogledala očima punim suza.
„Sve što mislite o nama je pogrešno. Ali ako vam kažem istinu, možda ćete i vi biti u opasnosti.“
Pustio sam je unutra i zaključao vrata.
Sjela je za kuhinjski sto, ali nije prestajala gledati prema prozoru.
„Oni muškarci koje ste viđali…“, započela je, „nisu dolazili zbog onoga što komšije misle.“
Zastala je i iz torbe izvadila malu crnu bilježnicu.
„Svaki od njih dolazio je zbog jedne osobe. A ta osoba živi u ovoj ulici.“
Osjetio sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Koga traže?“ upitao sam.
Ana je otvorila bilježnicu, okrenula nekoliko stranica i gurnula je prema meni.
Na posljednjoj stranici bilo je napisano moje puno ime.
Ispod njega stajala je fotografija moje pokojne supruge.
„Odakle vam ovo?“ jedva sam izgovorio.
Ana je spustila pogled.
„Vaša supruga nije bila osoba za koju ste mislili da jeste. A Milica je večeras pronašla dokaz koji je neko pokušavao sakriti više od dvadeset godina.“
U tom trenutku začulo se lupanje na ulaznim vratima.
Tri snažna udarca.
Ana je skočila sa stolice.
„Nemojte otvarati!“ povikala je.
Zatim se s druge strane vrata začuo dubok muški glas:
„Znamo da je djevojka kod vas. Otvorite, jer imamo nešto što vam pripada.“
Prepoznao sam taj glas.
Pripadao je čovjeku kojeg sam prije petnaest godina lično ispratio na posljednji počinak.
A ono što se dogodilo kada sam pogledao kroz špijunku promijenilo je sve što sam znao o vlastitom životu…
Nastavak priče donosi istinu o dvjema djevojkama, tajanstvenim posjetiocima i tajni koju je moja supruga odnijela u grob.
