By „Nema veze s tvojom zemljom“, pokušao je objasniti Marko, ali glas mu je drhtao.
Pogledao sam ga pravo u oči.
„Marko, nemoj me praviti budalom. Upravo sam razgovarao s radnicima. Rekli su mi da si ti vlasnik projekta. Kako možeš graditi na zemlji koju je otac ostavio meni?“
Brat je problijedio.
„Slušaj, mogu ti sve objasniti…“
„Onda počni!“
Sjeo je za sto, obrisao znoj s čela i nakon nekoliko trenutaka priznao nešto što me potpuno zaprepastilo.
„Prije šest mjeseci kontaktirala me jedna građevinska kompanija. Ponudili su mi ogromnu svotu novca za tu zemlju. Znao sam da ti novac nije potreban, pa sam mislio da možemo obojica dobro zaraditi.“
„Obojica?“ upitao sam. „A zašto si mi onda ponudio gotovo duplo manje od stvarne vrijednosti?“
Spustio je pogled.
„Zato što sam mislio da nikada nećeš saznati.“
Te riječi pogodile su me više nego sama prevara.
Godinama sam mu pomagao. Kada je ostao bez posla, slao sam mu novac. Kada mu je trebalo za renoviranje kuće, platio sam sve. Čak sam mu kupio automobil kada mu se rodilo drugo dijete.
Nikada nisam tražio ništa zauzvrat.
A sada je čovjek kojem sam najviše vjerovao pokušao zaraditi na meni.
„Znaš li šta je najtužnije, Marko?“ rekao sam tiho.
„Šta?“
„Da sam ti namjeravao pokloniti svu zemlju. Svaki kvadratni metar. Bez ijednog centa.“
Brat je podigao glavu.
„Molim?“
„Dobro si čuo. Nisam želio prodavati zemlju. Htio sam da je ti dobiješ, da osiguraš budućnost svojoj djeci. Samo sam želio vidjeti jesi li pošten prema meni.“
Na njegovom licu pojavile su se suze.
„Brate, nisam znao…“
„Nisi ni morao znati. Trebao si samo biti pošten.“
Ustao sam i krenuo prema vratima.
Ali tada me zaustavio.
„Čekaj! Postoji još nešto što moraš znati.“
Okrenuo sam se.
„Šta sada?“
Marko je otvorio ladicu starog očevog stola i izvadio požutjelu kovertu.
„Ovo sam pronašao nekoliko dana nakon tatine smrti. Nisam imao hrabrosti da ti pokažem.“
Na koverti je očevim rukopisom pisalo moje ime.
Otvorio sam je i počeo čitati.
„Sine moj, ako ovo pismo dođe do tebe, želim da znaš da sam cijelog života bio ponosan na tebe. Ali postoji jedna istina koju sam skrivao od vas obojice. Zemlja koju sam ti ostavio nije samo obična zemlja. Prije mnogo godina na tom mjestu dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo našu porodicu.“
Osjetio sam kako mi srce ubrzano kuca.
Nastavio sam čitati.
„Ispod stare kuće, na sjevernom dijelu imanja, nalazi se metalna kutija. U njoj su dokumenti koji će objasniti zašto sam zemlju ostavio baš tebi, a ne tvom bratu.“
Podigao sam pogled prema Marku.
„Jesi li pronašao tu kutiju?“
Nije odgovorio.
„Marko, pitam te jesi li je pronašao!“
Polako je klimnuo glavom.
„Jesam. I zbog onoga što je unutra nisam mogao spavati sedmicama.“
„Šta si pronašao?“
Brat je počeo plakati.
„Dokumente o našem rođenju.“
Zbunio sam se.
„Kakve veze naše rođenje ima sa zemljom?“
Marko je iz džepa izvadio presavijeni papir i pružio mi ga.
Bio je to stari izvod iz matične knjige rođenih.
Na dokumentu je pisalo moje ime, datum rođenja i ime majke.
Ali u rubrici za oca stajalo je ime čovjeka kojeg nikada nisam čuo.
Pogledao sam brata.
„Šta ovo znači?“
On je duboko udahnuo.
„Znači da čovjek kojeg smo cijelog života zvali ocem nije bio tvoj biološki otac.“
Zanijemio sam.
„To nije moguće…“
„Jeste. Tata je saznao istinu prije trideset godina. Ipak te odgajao kao vlastitog sina. Nikada nije pravio razliku između nas.“
Sjeo sam na stolicu jer više nisam mogao stajati.
„A ko je onda moj pravi otac?“
Marko je pogledao prema prozoru.
„Čovjek koji je nekada posjedovao upravo tu zemlju.“
Nisam znao šta da kažem.
„Ima još nešto“, nastavio je.
„Šta?“
„Građevinska kompanija koja želi kupiti zemljište pripada njegovoj porodici.“
U tom trenutku zazvonio je moj telefon.
Na ekranu se pojavio nepoznat hrvatski broj.
Javio sam se.
„Dobar dan. Govorim li s gospodinom Ivanom?“
„Da, izvolite.“
„Moje ime je Nikola. Mislim da je krajnje vrijeme da razgovaramo o vašem ocu.“
„Kako ste dobili moj broj?“
Muškarac je zastao.
„Zato što sam ja vaš polubrat. A zemljište koje ste naslijedili vrijedi mnogo više nego što vam je Marko rekao. I nije riječ samo o novcu.“
Pogledao sam Marka. Stajao je nepomično, kao da je znao ko zove.
A onda je nepoznati muškarac izgovorio rečenicu od koje mi se sledila krv u žilama:
„Nemojte ništa potpisivati. Vaš brat je prije tri dana već primio 200.000 eura predujma za prodaju vaše zemlje. Ali ono što je pronađeno ispod stare kuće vrijedi nekoliko miliona.“
Spustio sam telefon i pogledao brata.
„Marko… šta ste to pronašli ispod kuće?“
Brat je problijedio i prošaputao:
„Nešto zbog čega je tata prije trideset godina bio spreman napustiti Hrvatsku i nikada se više ne vratiti.“
