By ### „IMALA SAM SAMO 16 GODINA KADA SU ME RODITELJI ODVЕLI KOD VRAČARA: Ono što se dogodilo iza zatvorenih vrata nikada nisam zaboravila!“
Roditelji su izašli iz sobe, a čovjek je polako zatvorio vrata za njima.
Čula sam kako je okrenuo ključ u bravi.
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
Sjedila sam na staroj drvenoj stolici, u prostoriji osvijetljenoj samo jednom svijećom. Na zidovima su visjele čudne slike, a u zraku se osjećao težak miris tamjana.
„Nemoj se bojati, djevojčice“, rekao je dubokim glasom.
Ali upravo te riječi još više su me uplašile.
Prišao mi je i počeo postavljati neobična pitanja.
„Imaš li noćne more? Jesi li nekada čula glasove? Osjećaš li da te neko posmatra?“
Odgovarala sam kratko, gotovo šapatom.
„Ne… Samo sam ponekad tužna.“
Odmahnuo je glavom.
„Nije to obična tuga. U tebi postoji nešto što moramo istjerati.“
Zatim je iz ormara izvadio staru crnu knjigu i počeo izgovarati riječi koje nisam razumjela.
Rekao mi je da zatvorim oči.
Poslušala sam ga, iako mi je svaki dio tijela govorio da pobjegnem.
Nekoliko minuta kasnije osjetila sam njegovu ruku na ramenu.
„Sada moraš uraditi sve što ti kažem“, rekao je.
Otvorila sam oči.
„Želim svoju mamu“, prošaputala sam.
Njegovo lice se promijenilo.
„Tvoja majka ne može pomoći. Ovdje samo ja odlučujem kada ćeš izaći.“
U tom trenutku shvatila sam da nešto ozbiljno nije uredu.
Ustala sam sa stolice i krenula prema vratima.
Ali on je stao ispred mene.
„Sjedi! Još nismo završili!“
Počela sam plakati.
„Molim vas, pustite me!“
Tada je povisio glas i rekao da će moji roditelji biti razočarani ako odbijem njegovu pomoć.
Ali ja više nisam željela slušati.
Počela sam lupati po vratima.
„MAMA! TATA! OTVORITE!“
Čula sam korake iz hodnika.
Neko je pokušao otvoriti vrata.
„Šta se događa unutra?“ začuo se očev glas.
Čovjek je brzo sklonio knjigu i rekao mi da šutim.
Ali nisam.
„TATA, ZAKLJUČAO ME! HOĆU KUĆI!“
Nastala je tišina.
Zatim je otac snažno udario po vratima.
„Otvaraj odmah!“
Vračar je nevoljko otključao vrata.
Majka je utrčala i zagrlila me.
„Šta ti je uradio, dijete?“
Tresla sam se toliko da nisam mogla govoriti.
Samo sam ponavljala:
„Vodite me kući. Molim vas.“
Otac je pogledao čovjeka.
„Rekli ste da ćete joj pomoći! Zašto ste je zaključali?“
On je hladno odgovorio:
„Djevojka je pod utjecajem negativne energije. Ako prekinete postupak, bit će još gore.“
Tada je moja majka izgovorila nešto što me potpuno iznenadilo.
„Dosta! Mojoj kćerki nije potreban vračar. Potrebno joj je da je neko sasluša!“
Prvi put nakon mnogo mjeseci osjetila sam da me neko razumije.
Otišli smo kući.
Ali ono što se dogodilo te večeri ostavilo je dubok trag.
Danima nisam mogla spavati. Plašila sam se zatvorenih vrata, nepoznatih ljudi i svakog iznenadnog zvuka.
Roditelji su konačno odlučili potražiti stručnu pomoć.
Psihologinja s kojom sam razgovarala nije me osuđivala.
Nije govorila o prokletstvima, zlim silama ili negativnoj energiji.
Samo me pitala:
„Kako se ti zapravo osjećaš?“
I tada sam prvi put nekome ispričala koliko sam bila usamljena.
Koliko me boljelo što me roditelji nisu razumjeli.
Koliko sam željela da me neko jednostavno zagrli i kaže da je uredu biti tužan.
Vremenom sam počela vraćati samopouzdanje.
Ali nekoliko sedmica kasnije dogodilo se nešto neočekivano.
Jednog popodneva na naša vrata pokucala je nepoznata žena.
Imala je oko četrdeset godina i izgledala veoma uznemireno.
„Oprostite što dolazim nenajavljena“, rekla je mojoj majci. „Čula sam da ste svoju kćerku vodili kod čovjeka koji živi pored planine.“
Majka je problijedjela.
„Jesmo. Zašto pitate?“
Žena je iz torbe izvadila fotografiju.
Na njoj je bila djevojčica otprilike mojih godina.
„Ovo je moja kćerka“, rekla je drhtavim glasom.
„I ona je bila kod njega.“
Pogledala sam fotografiju.
Djevojčica mi je djelovala poznato.
A onda sam se sjetila.
Njenu sliku vidjela sam u onoj mračnoj sobi, skrivenu između stranica crne knjige!
„Poznajete li je?“ upitala je žena.
Klimnula sam glavom.
„Ne poznajem je lično, ali vidjela sam njenu fotografiju kod tog čovjeka.“
Žena je zaplakala.
„Moja kćerka već mjesecima pokušava objasniti šta joj se tamo dogodilo. Niko joj nije vjerovao.“
Majka me čvrsto zagrlila.
Tada sam shvatila da možda nisam bila jedina djevojčica koja je iz te kuće izašla prestravljena.
Zajedno smo odlučili ispričati nadležnima ono što smo znale.
A nekoliko dana kasnije policija nas je pozvala da damo izjave.
Mislila sam da je najgore završeno.
Međutim, kada sam policijskom službeniku opisala crnu knjigu, njegov izraz lica se promijenio.
„Jeste li sigurni da ste vidjeli fotografiju te djevojčice?“ upitao je.
„Jesam. Nikada je neću zaboraviti.“
Pogledao je kolegu, a zatim mi pokazao još jednu fotografiju.
Na njoj je bila ista prostorija.
Ista stolica.
Ista crna knjiga.
Ali na stolu se nalazila i mala bilježnica koju ranije nisam primijetila.
Kada su je otvorili, na jednoj stranici pronašli su moje ime, prezime i datum kada su me roditelji doveli.
A pored mog imena stajala je samo jedna rečenica:
„Djevojčica je počela postavljati previše pitanja.“
Tada sam shvatila da je čovjek vodio evidenciju o našim dolascima.
Ali najveći šok tek je uslijedio.
Jer kada mi je policajac pokazao spisak drugih imena, među njima sam ugledala ime osobe koju sam poznavala cijelog života…
