By Muž je ležao na boku i lijeno promatrao more. Pokraj njega ispružila se ljubavnica. Nosila je sunčane naočale, koža joj je sjajila od kreme, a na usnama joj je stalno bio lagani osmijeh osobe kojoj sve prolazi bez posljedica. Okrenula se prema njemu, podigla na lakat i, ne skidajući naočale, podrugljivo upitala:
— A tvoja žena… ta glupača ništa nije posumnjala?
On se nasmijao kao da je to smiješno pitanje i slegnuo ramenima.
— Ne. To se nje ne tiče.
— Kako to misliš, ne tiče je se? — malo je nagnula glavu. — Ona je kod kuće, zar ne? A ti si ovdje sa mnom. Sigurno ništa nije osjetila?
On se protegnuo, kao da ga razgovor umara, i odgovorio mirnim, gotovo lijenim glasom:
— Nema ona vremena za to. Uvijek je zauzeta. Kod nje je sve po rasporedu: vrtić, škola, kuhanje, pranje rublja. Ona misli da je to život. I da je s nama sve u redu.
Ljubavnica je tiho frknula.
— Praktično. Takva žena je pravi san. Sve nosi sama, a ti odmaraš. Ali znaš… — polako je skinula naočale i pogledala ga ravno u oči. — A kada ćeš se konačno razvesti od nje?
Nije skrenuo pogled, kao da je na to pitanje već odavno bio spreman.
— Uskoro. Vrlo uskoro.
— To govoriš već koliko dugo? — nasmijala se. — Godinu? Dvije? Nisam više djevojčica od dvadeset godina da čekam beskonačno.
— Rekao sam ti, uskoro — odgovorio je malo grubljim tonom. — Moram sve napraviti kako treba. Bez skandala.
Ljubavnica je suzila oči.
— Naravno. Da ona opet sve pretrpi i šuti, zar ne? Znaš da ona neće otići.
Htio je odgovoriti, ali u tom trenutku mu je kroz glavu prošlo nešto drugo. Kod kuće je njegova žena doista sve nosila sama. Ujutro je teglila teške vrećice iz trgovine, tijekom dana stalno rješavala probleme djece, a navečer bi zaspala prije nego što bi stigla normalno pojesti večeru. I toliko se naviknuo na to da je prestao primjećivati. Činilo mu se da tako jednostavno mora biti.
Ljubavnica se protegnula, popravila pramen kose i rekla gotovo nježno, ali s dozom hladnoće:
— Dobro. Idem kupiti vode. Ti lezi i nemoj se dosađivati.
Ustala je, uzela torbu za plažu i otišla prema kafiću. Muž je ostao sjediti ispod palme. Pogledao je more, zatim svoj telefon koji je ležao pokraj njega na ručniku. I tada je stigla poruka. Od supruge.
U početku se nije ni uznemirio. Pomislio je: opet nešto vezano za djecu, opet neki problem. Otvorio je razgovor, spreman već nervozno uzdahnuti. Ali tamo je bila samo jedna fotografija. Kliknuo je na nju — i užasnuo se onoga što je vidio. Na fotografiji je bio snimak zaslona razgovora. I odmah je shvatio o kome se radi. Jer broj mu je bio poznat. Bila je to prepiska njegove ljubavnice. S nekim muškarcem.
Prsti su mu se istog trenutka ohladili. Pročitao je prvi redak i nije mogao vjerovati: „Samo nemoj da se vežeš za mene. Viđam se s njim zbog novca.“ Trepnuo je. Pročitao je ponovno. Zatim je pogledao niže: „Taj ćelavi misli da ga volim. Ma baš me briga za njega. Važno je samo da plaća i da me vozi okolo. Ne planiram živjeti s njim.“
Disanje mu je postalo kratko. Osjetio je kako mu srce snažno udara u prsima. Nesvjesno je stavio ruku preko usta, kao da se bojao da će mu izletjeti krik. „Ti mi trebaš za nešto drugo. S tobom je zabavno, ali novac je on. Nemoj mi pisati kad sam s njim. Viđamo se samo potajno.“
Pred očima mu se zamračilo. Sjedio je i zurio u ekran, a onda je odjednom shvatio… Bio je samo novčanik. Ali najgore od svega nije bilo to. Najgore je bilo što je njegova žena sve znala. Vidio je poruku ispod fotografije. Kratku poruku od supruge, bez histerije, bez vikanja i bez dugih objašnjenja:
„Sve sam shvatila. I da, nije ona ta koja ima tebe. Ti si taj koji si njoj — samo jedan od takvih. Sam odluči gdje ćeš sada živjeti.“
