By U središtu našeg plana nalazi se čvrsta kugla željeza i nikla čija je veličina uporediva s Mjesecom, a naučna istraživanja potvrđuju da se ona okreće zasebno od ostatka Zemlje. Prema podacima objavljenim u uglednom časopisu Nature, ova unutrašnja masa je oko 2010. godine usporila svoje kretanje te se sada, posmatrano s površine planete, kreće unazad.
Zemlja ne predstavlja jedinstvenu cjelinu koja se okreće potpuno ujednačenim ritmom. Ispod Zemljine kore nalazi se omotač od usijanog kamena, ispod kojeg slijedi tečno vanjsko jezgro sastavljeno od rastopljenog metala, dok u samom centru leži čvrsta kugla prečnika oko 2.400 kilometara, smještena na dubini većoj od pet hiljada kilometara. Budući da ova unutrašnja kugla praktično “pliva” u tečnom metalu, nije primorana da se okreće istom brzinom kao ostatak planete.
Kako naučnici prate procese u unutrašnjosti
S obzirom na to da je put do središta Zemlje nemoguć — najdublja bušotina koju je čovjek ikada napravio doseže tek nešto više od dvanaest kilometara — istraživači se oslanjaju na jedini dostupni alat koji prodire tako duboko, a to su zemljotresi.
Stručnjaci analiziraju ponavljajuće potrese koji se odvijaju na istim lokacijama i daju gotovo identične seizmičke zapise. Kada seizmički valovi prođu kroz jezgro i stignu do mjernih stanica, naučnici upoređuju njihov oblik s podacima od prije nekoliko decenija. Bilo kakva promjena u obliku valova ukazuje na to da se jezgro u međuvremenu pomjerilo u novi položaj.
Tim sa Univerziteta Južne Kalifornije, na čelu sa Johnom Vidaleom, koristio je zapise potresa iz južnog Atlantika nastale od 1964. godine do danas, otkrivši da ova pojava ima svoj sedamdesetogodišnji ciklus. Do 1970-ih godina unutrašnje jezgro se okretalo brže od ostatka planete, nakon čega je uslijedilo usporavanje, da bi oko 2010. godine jezgro prvi put nakon otprilike četiri decenije počelo zaostajati za omotačem. Prema analizama istog tima, očekuje se da će jezgro u narednih pet do deset godina ponovo ubrzati.
Uticaj na dužinu dana i magnetno polje
Iako ovakve vijesti često zvuče dramatično, stručnjaci naglašavaju da su stvarni efekti minimalni. Kada unutrašnje jezgro uspori, omotač se neznatno ubrzava kako bi ukupna količina rotacije ostala nepromijenjena, što utiče na dužinu dana. Međutim, riječ je o promjenama mjerljivim u hiljaditim dijelovima sekunde, koje su premale da bi ih čovjek mogao osjetiti bez preciznih atomskih satova.
Glavni razlog zbog kojeg naučnici pomno prate ponašanje unutrašnjeg jezgra jeste njegovo direktno povezivanje sa Zemljinim magnetnim poljem. Magnetno polje nastaje kretanjem rastopljenog metala u vanjskom jezgru i predstavlja ključni štit koji planetu štiti od opasnog sunčevog zračenja, zbog čega svako novo saznanje o procesima u dubini zemlje ima direktan značaj za razumijevanje uslova na površini.
