By Svake noći zamišljala sam muškarca koji nije moj suprug. Zamišljala sam kako mu prilazim, stavljam ruku na rame i šapućem mu riječi koje godinama nisam izgovorila nijednom drugom muškarcu.
U početku sam mislila da je to samo prolazna faza. Govorila sam sebi da sam usamljena, da mi nedostaje pažnja i da će sve nestati kada se muž vrati kući. Ali što sam se više trudila potisnuti te misli, one su postajale sve jače.
Jednog dana upoznala sam muškarca u prodavnici. Bio je nekoliko godina stariji od mene, lijepo odjeven i nevjerovatno ljubazan. Pomogao mi je ponijeti teške kese do automobila. Zahvalila sam mu, a on se nasmijao i rekao:
„Žena poput vas ne bi trebala sama nositi toliki teret.“
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivala. Moj muž mi je pružao sve materijalno, ali odavno nisam čula tako jednostavan kompliment.
Nekoliko dana kasnije ponovo smo se sreli. Ovoga puta pozvao me na kafu. Znala sam da bih trebala odbiti, ali nešto u meni bilo je jače od razuma.
Sjela sam preko puta njega i prvi put nakon mnogo godina osjetila leptiriće u stomaku. Razgovarali smo gotovo dva sata. Nisam mu rekla da sam udata, a on me nije ni pitao.
Kada smo se rastajali, pružio mi je papirić sa svojim brojem telefona.
„Ako ikada poželite razgovarati, nazovite me.“
Te večeri dugo sam gledala u taj broj. Djeca su spavala, muž je bio hiljadama kilometara daleko, a ja sam sjedila sama u dnevnoj sobi i vodila najveću bitku sa sobom.
Na kraju sam mu poslala poruku.
„Hvala za današnju kafu.“
Odgovorio je gotovo odmah:
„Nadam se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti.“
Nisam ni slutila da će upravo ta poruka pokrenuti događaje koji će moj naizgled savršen brak dovesti na rub propasti.
A onda se dogodilo nešto što nisam mogla ni zamisliti. Samo tri dana kasnije, muž me nazvao i rekao da se vraća kući ranije. Ali ono što mi je saopćio po dolasku potpuno me slomilo…
