### MUŽ MI SE CIJELU NOĆ NIJE JAVLjAO, PA SAM U SUZAMA POZVALA MAJKU! ONA MU JE POSLALA PORUKU, A KADA JE STIGLA FOTOGRAFIJA, OSTALA SAM BEZ RIJEČI!
Nikada nisam bila ljubomorna žena. Svom mužu sam vjerovala i za pet godina braka nikada nisam imala razloga da sumnjam u njega. Ali jedna noć promijenila je sve.
Sve je počelo sasvim obično.
Moj muž Amir rekao mi je da će poslije posla otići s kolegama na piće.
„Neću dugo, ljubavi. Do deset sam kući“, rekao je, poljubio me u čelo i otišao.
Nisam imala ništa protiv. Svakome je potrebno malo vremena za prijatelje.
Međutim, deset sati je prošlo, a njega nije bilo.
U jedanaest sam mu poslala poruku.
„Ljubavi, jesi li dobro?“
Nije odgovorio.
U ponoć sam ga nazvala. Telefon je zvonio, ali se nije javljao.
U jedan sat počela sam se ozbiljno brinuti.
Do dva ujutro već sam zamišljala najgore. Saobraćajna nesreća, bolnica, neka nevolja…
Zvala sam ga više od dvadeset puta.
Ništa.
Na kraju sam iscrpljena zaspala na kauču, s telefonom u ruci.
Kada sam se probudila, bilo je osam ujutro.
Njega još nije bilo.
Srce mi je počelo lupati kao ludo.
U tom trenutku stigla mi je poruka od majke.
„Dobro jutro, kćeri. Jesi li se naspavala?“
Nisam više mogla skrivati koliko sam uznemirena.
„Nisam, mama. Amir sinoć nije došao kući. Čekala sam ga do dva. Od jutros ga zovem, ali ne odgovara. Ne znam gdje je.“
Majka mi je odmah odgovorila:
„Smiri se, ljepotice mamina. Sad ću mu ja pisati. Sigurno postoji neko objašnjenje.“
Znala sam da moja majka voli Amira kao vlastitog sina.
Uvijek ga je branila kada bismo se posvađali.
Čak je često govorila:
„Čuvaj ti tog svog muža. Nije lako danas pronaći dobrog čovjeka.“
Nekoliko minuta kasnije poslala mi je snimak ekrana njihove prepiske.
Pisala mu je:
„ZETE, GDJE SI TI? KĆERKA MI SE BRINE, CIJELU NOĆ TE NEMA, A NE JAVLJAŠ JOJ SE!“
Nije odgovorio.
Majka je ponovo napisala:
„Zete?“
A onda, nekoliko trenutaka kasnije, stigao je odgovor.
„Punice…“
Samo jedna riječ.
Majka je odmah napisala:
„Gdje si, dijete? Je li sve u redu?“
Umjesto objašnjenja, Amir joj je poslao fotografiju.
Kada mi ju je majka proslijedila, nisam mogla vjerovati svojim očima.
Na fotografiji je bila dnevna soba koju nikada ranije nisam vidjela.
Na kauču su spavala trojica muškaraca. Po stolu su bile razbacane čaše, flaše i ostaci hrane.
A među njima je ležao moj muž!
Spavao je u jakni, s jednom cipelom na nozi, dok mu je druga bila na podu.
Ali ono što me najviše iznenadilo nije bio prizor.
Bila je to poruka koju je poslao odmah nakon fotografije.
„Punice, nemojte se ljutiti. Sinoć smo kolegi pravili oproštajnu večeru. Popili smo više nego što je trebalo, pa nam prijatelj nije dao da vozimo kući. Svi smo zaspali kod njega. Telefon mi se ispraznio, a tek sam ga sad uključio.“
Majka mu je odgovorila:
„Pa, sine, zar nisi mogao nekoga zamoliti da javi tvojoj ženi? Znaš li koliko se prepala?“
Amir je napisao:
„Znam. I stid me je. Odmah idem kući.“
Nisam znala da li da plačem od olakšanja ili da vrištim od ljutnje.
S jedne strane, bio je živ i zdrav.
S druge strane, cijelu noć sam provela u strahu.
Dvadesetak minuta kasnije čula sam ključ u bravi.
Amir je ušao u stan.
Izgledao je kao da ga je pregazio voz.
Kosa raščupana, oči crvene, košulja izgužvana.
Čim me ugledao, spustio je pogled.
„Ljubavi, izvini…“
Nisam mu dala da završi.
„Znaš li ti koliko sam se uplašila?! Mislila sam da si mrtav!“
Prišao mi je i pokušao me zagrliti.
„Znam, pogriješio sam.“
„Nisi pogriješio zato što si ostao kod prijatelja. Pogriješio si zato što nisi javio da si dobro!“
Tada je izvadio telefon i pokazao mi nešto što me dodatno iznenadilo.
Imao je 37 propuštenih poziva.
Dvadeset dvije od mene.
Osam od moje majke.
A sedam od vlastitog oca, kojeg je moja majka također zvala!
U tom trenutku telefon mu je ponovo zazvonio.
Na ekranu je pisalo: „Punica“.
Javio se.
„Dobro jutro, punice.“
S druge strane čuo se majčin glas:
„KAKVO DOBRO JUTRO, SINE?! JESI LI TI NORMALAN? AKO JOŠ JEDNOM OVAKO PREPLAŠIŠ MOJU KĆERKU, NEĆEŠ TI SPAVATI KOD PRIJATELJA, NEGO ĆEŠ DOĆI KOD MENE NA RAZGOVOR!“
Amir je samo ponavljao:
„U redu, punice. Neće se ponoviti.“
A onda je majka izgovorila nešto zbog čega sam, uprkos svemu, prasnula u smijeh.
„I DA ZNAŠ, ZETE, AKO VEĆ PLANIRAŠ SPAVATI VAN KUĆE, BAREM PONESI PIDŽAMU!“
Čak se i Amir nasmijao.
Ali tu priča nije završila.
Kasnije tog dana ozbiljno smo razgovarali.
Objasnila sam mu da mi nije problem što izlazi s prijateljima. Nije mi problem ni ako ponekad ostane duže nego što je planirao.
Ali postoji jedna stvar preko koje ne mogu preći.
Ne želim nikada više provesti noć pitajući se da li je čovjek kojeg volim živ.
Amir je priznao da je postupio neodgovorno.
Obećao je da će ubuduće, ako se planovi promijene, uvijek pronaći način da mi javi.
I održao je obećanje.
Danas, godinu dana kasnije, još se šalimo na račun te noći.
Kad god Amir kaže da ide s prijateljima na piće, moja majka mu pošalje poruku:
„Zete, jesi li napunio telefon?“
A on joj odgovori:
„Jesam, punice. I ponio sam punjač!“
Svi se nasmijemo.
Ipak, tu noć nikada neću zaboraviti.
Naučila sam da povjerenje u braku ne znači samo vjerovati da te partner neće prevariti.
Povjerenje znači i znati da će misliti na tvoje osjećaje, čak i kada nisi pored njega.
Jer ponekad jedna obična poruka: „Dobro sam, ne brini“, vrijedi više od hiljadu izvinjenja.
A vi mi recite:
DA LI BISTE OPROSTILI MUŽU DA CIJELU NOĆ NE DOĐE KUĆI I NE JAVI SE, ČAK I AKO JE ZAISTA SAMO ZASPAO KOD PRIJATELJA?
Fiktivna priča inspirisana svakodnevnim bračnim situacijama.

