By ### Prije rata posudio je komšiji 300 maraka, a onda su izgubili svaki kontakt: Nakon 25 godina dogodilo se nešto što niko nije mogao ni zamisliti!
Prošlo je punih 25 godina otkako je moj otac posljednji put vidio svog nekadašnjeg komšiju Hasana. Rat je odnio mnogo toga. Ljudi su napuštali domove, porodice su se razdvajale, a prijateljstva koja su trajala decenijama prekidala su se preko noći.
Moj otac nikada nije bio bogat čovjek. Prije rata imao je malu trgovinu u kojoj je prodavao raznu robu. Ljudi su ga poznavali kao poštenog čovjeka koji nikada nije odbio pomoći nekome u nevolji.
Jednog dana, početkom 1991. godine, komšija Hasan došao je u njegovu trgovinu.
— Komšija, trebala bi mi neka roba za kuću, ali trenutno nemam novca. Mogu li ti platiti kada dobijem platu? — upitao je.
Otac mu je bez razmišljanja odgovorio:
— Nosi, Hasane, ne brini. Znamo se godinama. Nije sve u novcu.
Vrijednost robe bila je 300 tadašnjih maraka. Za ono vrijeme to nije bio mali iznos, ali otac nikada nije požurivao komšiju da mu vrati dug.
A onda je došao rat.
Hasan je sa svojom porodicom napustio grad. Moj otac ostao je još neko vrijeme, a zatim smo i mi morali otići.
Godine su prolazile. Nakon rata vratili smo se u Bosnu, ali naš stari komšiluk više nije bio isti.
Neki ljudi su se vratili, neki su otišli zauvijek, a za mnoge nikada nismo saznali gdje su završili.
Otac je ponekad spominjao Hasana, ali nikada zbog novca.
— Bio je dobar čovjek. Samo da je živ i zdrav, gdje god bio — govorio je.
### Neočekivani susret nakon 25 godina
Jednog jesenjeg jutra, dok je otac sjedio ispred kuće i pio kafu, pred kapijom se zaustavio automobil stranih registarskih oznaka.
Iz njega je izašao stariji čovjek sijede kose, oslanjajući se na štap.
Nekoliko trenutaka stajao je ispred kapije, kao da skuplja hrabrost da priđe.
— Izvinite, je li ovo kuća Ibrahima? — upitao je.
Otac je podigao pogled.
— Jeste. Ja sam Ibrahim.
Nepoznati čovjek počeo je plakati.
— Ibrahime, zar me ne poznaješ?
Otac je ustao i pažljivo ga pogledao.
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je izgovorio:
— Hasane?! Jesi li to stvarno ti?!
Dvojica staraca zagrlila su se kao rođena braća.
Obojica su plakala.
Mi smo stajali na vratima i gledali prizor koji nikada neću zaboraviti.
Hasan je došao iz Njemačke, gdje je živio posljednjih dvadeset pet godina. Godinama je pokušavao pronaći našu porodicu, ali bez uspjeha.
Tek nedavno, preko jednog zajedničkog poznanika, saznao je gdje moj otac živi.
Sjели su za sto, a majka je donijela kafu.
Pričali su o starim vremenima, komšiluku, ljudima kojih više nema i životima koje je rat zauvijek promijenio.
A onda je Hasan izvadio malu, požutjelu kovertu iz unutrašnjeg džepa kaputa.
Stavio ju je pred mog oca.
— Ibrahime, došao sam da ti vratim nešto što ti dugujem.
Otac ga je zbunjeno pogledao.
— Šta mi duguješ, bolan Hasane?
— Sjećaš li se one robe koju si mi dao prije rata? Ostao sam ti dužan 300 maraka.
Otac se nasmijao.
— Čovječe dragi, zar si zbog toga došao? Pa ja sam to davno zaboravio!
Hasan je odmahnuo glavom.
— Ti možda jesi, ali ja nisam. Dvadeset pet godina nosim taj dug u srcu.
Otvorio je kovertu i izvadio novac.
Ali unutra nije bilo 300 maraka.
Bilo je 3.000 eura.
Otac je ostao bez riječi.
— Hasane, šta je ovo? Jesi li ti normalan? Ne mogu ja ovo uzeti!
Starac je obrisao suze.
— Moraš, Ibrahime. Ti si meni tada pomogao kada nisam imao ništa. Poslije sam u Njemačkoj radio, zaradio i podigao djecu. Nikada nisam zaboravio tvoju dobrotu.
Otac je gurnuo kovertu nazad.
— Prijatelju, nisam ti tada dao robu da bih zaradio. Dao sam ti je jer si bio moj komšija. Uzmi taj novac i potroši ga na unuke.
Hasan je spustio glavu.
— Znao sam da ćeš to reći. Zato sam i pripremio nešto drugo.
### Ono što je Hasan zatim rekao rasplakalo je cijelu porodicu
Iz torbe je izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili moj otac i Hasan, mladi, nasmijani, ispred nekadašnje trgovine.
— Čuvao sam ovu sliku svih ovih godina — rekao je. — Kada sam bio najteže bolestan, pokazivao sam je svojoj djeci i govorio im da negdje u Bosni živi čovjek kojem dugujem mnogo više od novca.
Otac je gledao fotografiju drhtavim rukama.
Hasan je nastavio:
— Prije nekoliko godina imao sam operaciju srca. Nisam znao hoću li preživjeti. Tada sam sinu rekao da, ako se meni nešto dogodi, mora pronaći tebe i vratiti ti dug.
U tom trenutku u kuću je ušao mlađi muškarac.
Bio je to Hasanov sin Emir.
Prišao je mom ocu i pružio mu ruku.
— Čika Ibrahime, moj otac mi je toliko puta pričao o vama da imam osjećaj kao da vas poznajem cijeli život.
Zatim je izvadio još jednu kovertu.
— Ovo nije vraćanje duga. Ovo je poklon naše porodice.
U koverti se nalazio dokument o uplaćenoj donaciji za obnovu jedne kuće u našem selu, u kojoj je živjela siromašna porodica s troje djece.
Hasan je pogledao mog oca.
— Rekao si da ne želiš novac. Zato sam odlučio da tvoja dobrota pomogne nekome drugom.
Moj otac više nije mogao zadržati suze.
— Hasane, prijatelju moj, ovo je najveći poklon koji si mi mogao donijeti.
Dugo su sjedili zagrljeni.
Tog dana niko nije govorio o kamatama, inflaciji ni vrijednosti novca.
Govorili smo o ljudskosti.
O poštenju.
O tome kako jedan mali čin dobrote može ostati u nečijem srcu čitav život.
Kada je Hasan krenuo kući, moj otac ga je ispratio do automobila.
Na rastanku mu je rekao:
— Znaš li, Hasane, šta mi je najdraže od svega?
— Šta, Ibrahime?
— Što si mi se vratio živ i zdrav. Za onih 300 maraka nikada nisam ni pitao, ali za tebe sam se mnogo puta zapitao gdje si i jesi li dobro.
Hasan ga je zagrlio i prošaptao:
— Zato sam i došao. Novac sam mogao poslati poštom, ali zagrljaj starog prijatelja nisam.
I danas, kada pogledam onu požutjelu fotografiju dvojice komšija, sjetim se očeve rečenice koju nikada neću zaboraviti:
„Novac se može izgubiti i ponovo zaraditi, ali obraz, poštenje i dobrota nemaju cijenu. Čovjek nije bogat po onome što ima, nego po onome što ostavi u srcima drugih ljudi.“
A najljepši dio ove priče dogodio se nekoliko mjeseci kasnije, kada su se dvije porodice ponovo okupile za istim stolom, prvi put nakon četvrt stoljeća.
Tada smo shvatili da rat može razdvojiti ljude i uništiti domove, ali ne mora uništiti prijateljstvo i zahvalnost.
Jer pravi čovjek ne zaboravlja ni dobro koje mu je neko učinio, ni ruku koja mu je pružena kada mu je bilo najteže.
