By ### Radim u mrtvačnici već 12 godina, ali ono što sam doživio prošle noći nikada neću zaboraviti! Kada sam ugledao lice pokojnika, sledio sam se, a onda je zazvonio telefon!
Dvanaest godina radim u mrtvačnici jedne velike bolnice. Za to vrijeme vidio sam stvari koje većina ljudi ne može ni zamisliti. Naučio sam kontrolisati emocije, ostati pribran i obavljati svoj posao čak i u najtežim trenucima.
Ali ono što se dogodilo prošle noći promijenilo je sve.
Bilo je nekoliko minuta iza ponoći kada je stiglo tijelo muškarca stradalog u saobraćajnoj nesreći.
Prema dokumentaciji, automobil je sletio s ceste i udario u drvo. Vozač je preminuo na mjestu nesreće.
Kada su kolege otišle, ostao sam sam da završim prijem.
Prišao sam metalnom stolu i pažljivo otkrio lice pokojnika.
U istom trenutku osjetio sam kako mi se krv ledi u žilama.
Bio je to čovjek koji mi je samo tri dana ranije prijetio da će ubiti mene i moju porodicu!
Zvao se Aleksandar V.
Poznavao sam ga iz sudnice.
Prije šest mjeseci slučajno sam svjedočio događaju zbog kojeg je protiv njega pokrenut krivični postupak. Vidio sam kako je brutalno pretukao jednog čovjeka ispred restorana, a kasnije sam dao izjavu policiji.
Od tada su počele prijetnje.
Prvo su stizale poruke s nepoznatih brojeva.
Zatim sam nekoliko puta primijetio automobil koji se zadržavao ispred moje kuće.
A prije tri dana Aleksandar me sačekao ispred bolnice.
„Imaš još vremena da povučeš ono što si rekao“, zaprijetio mi je.
Pokušao sam proći pored njega, ali mi je stao na put.
„Razmisli o svojoj ženi i djeci. Ne bih volio da im se nešto dogodi.“
Sve sam prijavio policiji.
Međutim, nisam očekivao da ću ga samo tri dana kasnije vidjeti mrtvog na svom radnom stolu.
Dok sam gledao njegovo nepomično lice, osjećao sam neobičnu mješavinu straha i olakšanja.
Pomislio sam da je noćna mora konačno završena.
Ali tada je zazvonio telefon.
Pogledao sam ekran.
Na njemu je pisalo:
ALEKSANDAR V.
Nisam mogao vjerovati vlastitim očima.
Taj broj bio mi je poznat jer su s njega ranije dolazile prijeteće poruke.
Telefon je nastavio zvoniti.
Pogledao sam prema stolu.
Aleksandar je ležao potpuno nepomično.
Drhtavom rukom javio sam se.
„Halo?“
Nekoliko sekundi čuo sam samo tiho disanje.
A onda se začuo muški glas.
„Sad si ti na redu!“
Veza se prekinula.
Ostao sam ukopan na mjestu.
Pokušao sam nazvati broj, ali bio je nedostupan.
U tom trenutku začuo sam zvuk iz hodnika.
Kao da je neko polako zatvorio vrata.
„Ima li koga?“ povikao sam.
Niko nije odgovorio.
Pogledao sam sigurnosnu kameru iznad ulaza.
Crveno svjetlo nije gorjelo.
Monitor na zidu prikazivao je crn ekran.
Neko je isključio nadzor.
Srce mi je toliko snažno lupalo da sam jedva čuo vlastite korake.
Odmah sam pozvao policiju.
Objasnio sam šta se dogodilo i rekao da sumnjam da se neko nalazi u bolničkom dijelu u kojem radim.
Rekli su mi da zaključam vrata i ne izlazim dok patrola ne stigne.
Uradio sam kako su mi rekli.
A onda je ponovo zazvonio telefon.
Ovoga puta stigla je poruka.
„Pogledaj šta pokojnik drži u desnoj ruci.“
Nisam želio prići stolu.
Ali pogled mi je sam odlutao prema njegovoj ruci.
Bila je blago stisnuta.
Prišao sam oprezno i primijetio komadić bijelog papira koji je virio između prstiju.
Navukao sam rukavice i pažljivo ga izvukao.
Na papiru je pisalo samo pet riječi:
„Tvoja žena zna ko sam.“
Osjetio sam mučninu.
Moja supruga?
Kakve ona veze ima s Aleksandrom?
Odmah sam je nazvao.
Javila se nakon nekoliko sekundi.
„Šta je bilo? Zašto zoveš u ovo doba?“ upitala je pospanim glasom.
„Poznaješ li Aleksandra V.?“
S druge strane nastala je tišina.
„Zašto me to pitaš?“
„Samo mi odgovori.“
Dugo nije govorila.
A onda je tiho izgovorila:
„Moram ti nešto priznati.“
U tom trenutku čuo sam snažan udarac o vrata mrtvačnice.
Neko je bio s druge strane.
„Ko je?“ povikao sam.
Nije bilo odgovora.
Ponovo sam čuo udarac.
Supruga je preko telefona počela panično govoriti:
„Molim te, ne otvaraj vrata!“
Zastao sam.
„Kako znaš da je neko pred vratima?“
Počela je plakati.
„Zato što sam znala da će se ovo dogoditi.“
Nisam razumio.
„O čemu govoriš?“
„Aleksandar nije bio sam. Imao je brata blizanca.“
Pogledao sam prema pokojniku.
„Kakvog brata?“
„Zove se Marko. Njih dvojica su godinama radili zajedno. Aleksandar je bio nasilan, ali Marko je uvijek bio onaj koji je smišljao planove.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Otkud ti sve to znaš?“
Njene sljedeće riječi pogodile su me jače od bilo kakve prijetnje.
„Zato što je Marko moj bivši muž.“
Nisam mogao progovoriti.
Dvanaest godina živio sam sa ženom koju sam smatrao najiskrenijom osobom na svijetu.
Nikada mi nije rekla da je prije mene bila udata.
„Zašto si to krila?“ upitao sam.
„Bježala sam od njega. Promijenila sam prezime, preselila se u drugi grad i pokušala započeti novi život.“
Dok je govorila, ponovo se začulo lupanje.
Ovoga puta glas je dopirao iz hodnika.
„Otvaraj! Znam da si unutra!“
Bio je gotovo identičan Aleksandrovom.
Sada mi je sve postalo jasno.
Čovjek koji mi je prijetio nije djelovao sam.
Njegov brat želio je osvetu.
Ali zašto je sve bilo povezano s mojom suprugom?
Tada mi je rekla nešto još strašnije.
„Marko je prije nekoliko sedmica pronašao našu adresu. Aleksandar te nije slučajno izabrao za metu. Oni su znali ko si od samog početka.“
„Pa zašto mi nisi rekla?“
„Prijetili su da će povrijediti djecu ako ti išta kažem.“
Ruke su mi drhtale.
„Gdje su djeca sada?“
„Kod moje majke. Odvela sam ih večeras jer sam se plašila da će se nešto dogoditi.“
U tom trenutku iz hodnika se začuo zvuk razbijenog stakla.
Neko je pokušavao ući kroz sporedni prolaz.
Udaljio sam se od vrata i potražio zaklon.
Ponovo sam nazvao policiju i rekao da osoba pokušava nasilno ući u prostorije.
Nekoliko minuta kasnije začule su se sirene.
Zatim povici.
„Policija! Ruke uvis!“
Čuo sam komešanje i nekoliko teških koraka.
Nakon toga nastala je tišina.
„Gospodine, policija je! Možete otvoriti!“
Kada sam izašao, vidio sam muškarca kako sjedi na podu hodnika s lisicama na rukama.
Podigao je glavu.
Bio je gotovo identičan čovjeku koji je ležao u mrtvačnici.
Marko.
Pogledao me i nasmiješio se.
„Mislio si da je gotovo kada je moj brat poginuo?“
Policajac ga je odmah udaljio.
Kasnije sam saznao da je Marko, nakon bratove smrti, iskoristio njegov telefon da me zaplaši. Prema informacijama koje su istražitelji tada imali, već neko vrijeme pratio je moje kretanje i pokušavao saznati kada ću biti sam.
Ali ostala je jedna stvar koju nisam mogao objasniti.
Papirić u pokojnikovoj ruci.
Ko ga je tamo stavio?
Policija je pregledala snimke nadzornih kamera iz drugih dijelova bolnice i razgovarala s osobljem koje je dopremilo tijelo.
Nekoliko dana kasnije inspektor me pozvao na razgovor.
„Moramo vam nešto pokazati“, rekao je.
Na ekranu je pustio snimak s kamere u prijemnom hodniku.
Na njemu se vidio bolnički radnik kako prilazi nosilima na kojima je bilo Aleksandrovo tijelo.
Pogledao je oko sebe i nešto stavio u pokojnikovu ruku.
Kada se okrenuo prema kameri, prepoznao sam ga.
Bio je to moj kolega s kojim sam radio posljednjih pet godina.
Čovjek s kojim sam gotovo svake noćne smjene pio kafu.
„Zašto bi on to uradio?“ upitao sam.
Inspektor je zastao.
„Zato što je, prema onome što smo do sada utvrdili, bio u kontaktu s Markom.“
Saznanje da je neko kome sam vjerovao mogao učestvovati u zastrašivanju bilo je gotovo jednako bolno kao i sama prijetnja.
Te večeri shvatio sam da opasnost nije uvijek tamo gdje je očekujemo.
Ponekad nam se smiješi, razgovara s nama i svakodnevno sjedi za istim stolom.
Moja supruga i ja dugo smo razgovarali o svemu što je skrivala. Nisam mogao opravdati njenu šutnju, ali sam shvatio koliko se plašila čovjeka od kojeg je pokušala pobjeći.
Uz pomoć nadležnih službi poduzeli smo mjere da zaštitimo porodicu.
A ja sam nakon dvanaest godina rada prvi put zatražio duže odsustvo.
Trebao mi je mir.
Ipak, ni danas ne mogu zaboraviti onu noć.
Hladnu prostoriju.
Nepomično lice čovjeka koji mi je prijetio.
Telefon koji je zazvonio.
I četiri riječi koje su mi promijenile život.
„Sad si ti na redu!“
Od tada znam da neke noćne more ne prestaju onda kada čovjek za kojeg mislimo da ih je izazvao nestane.
Ponekad tek tada počinju.
Fikcionalna triler-priča inspirisana dramatičnom ispoviješću.
A vi, biste li nakon ovakvog iskustva imali hrabrosti ponovo raditi noćnu smjenu u mrtvačnici?
