By Starac je stajao pored automobila, nepomičan, kao da nas je čekao cijelu noć. Njegovo izborano lice bilo je blijedo, a oči neobično tužne.
Polako sam spustio prozor.
— Dobro veče, djeco — rekao je promuklim glasom. — Nemojte se plašiti. Samo vas molim da više ne dolazite ovdje.
Pogledao sam djevojku, pa ponovo njega.
— Zašto, djede? Jesmo li na nečijem imanju?
Starac je duboko uzdahnuo.
— Niste nikome ništa skrivili. Ali ovo mjesto nije onakvo kakvim vam se čini.
Moja djevojka me čvrsto uhvatila za ruku.
— Šta hoćete reći? — upitala je.
Starac je pogledao prema napuštenoj kući, a onda izgovorio riječi koje nikada neću zaboraviti:
— Prije trideset godina, baš na ovom mjestu, sjedio sam u automobilu sa djevojkom koju sam volio više od vlastitog života.
Nastala je tišina.
— Bila je najljepša djevojka u selu. Zvala se Milena. Planirali smo vjenčanje, kuću, djecu… Sve ono o čemu mladi sanjaju.
Glas mu je zadrhtao.
— Ali njeni roditelji nisu dozvoljavali našu ljubav. Smatrali su da sam siromašan i da joj nemam šta ponuditi. Zato smo se krišom sastajali ovdje, baš kao vas dvoje.
Djevojka i ja smo se pogledali.
— I šta se dogodilo? — upitao sam.
Starac je spustio glavu.
— Jedne noći smo se posvađali. Rekao sam joj nešto ružno, nešto što nisam mislio. Ona je izašla iz automobila i potrčala prema selu. Bio sam previše ponosan da krenem za njom.
Zastao je, a oči su mu se napunile suzama.
— Te noći nikada nije stigla kući.
Osjetio sam jezu niz leđa.
— Kako to mislite?
— Pronašli su je sljedećeg jutra pored puta. Udario ju je automobil. Vozač je pobjegao i nikada ga nisu pronašli.
Moja djevojka je stavila ruku preko usta.
Starac je nastavio:
— Trideset godina dolazim ovdje. Svake večeri sjedim ispred ove stare kuće i razmišljam šta bi bilo da sam samo krenuo za njom. Da sam je zagrlio, izvinio se i rekao joj koliko je volim.
Nisam znao šta da kažem.
Tada je starac prišao još bliže prozoru.
— Mladiću, vidiš ovu djevojku pored sebe?
— Vidim — odgovorio sam.
— Ako je voliš, nemoj nikada dozvoliti da vam ponos bude važniji od ljubavi. Nemoj čekati sutra da joj kažeš ono što možeš večeras.
Zatim se okrenuo i polako krenuo prema napuštenoj kući.
Mi smo ostali sjediti u automobilu, bez riječi.
Nakon nekoliko minuta upalio sam motor.
Ali moja djevojka me zaustavila.
— Čekaj. Pogledaj tamo.
Pokazala je prema kući.
Na jednom od prozora gorjelo je slabo svjetlo.
A bili smo sigurni da je kuća napuštena.
Odlučio sam izaći iz automobila i provjeriti je li starcu potrebna pomoć.
Prišao sam kući, pokucao na vrata i pozvao ga.
Niko se nije javljao.
Vrata su bila odškrinuta.
Unutra nije bilo namještaja, samo prašina, paučina i nekoliko starih fotografija na zidu.
Na jednoj fotografiji prepoznao sam mladića koji je nevjerovatno ličio na starca.
Pored njega stajala je prelijepa djevojka duge tamne kose.
Ispod fotografije pisalo je:
„Milena i Dragan, ljeto 1974. godine.“
Ali ono što sam ugledao ispod fotografije potpuno me sledilo.
Na maloj drvenoj pločici stajalo je:
„U spomen na Dragana, koji je preminuo 1994. godine, nikada ne preboljevši svoju Milenu.“
Srce mi je počelo lupati.
Ako je Dragan umro prije toliko godina, ko je onda maloprije stajao pored našeg automobila?
Istrčao sam iz kuće.
Moja djevojka je sjedila u automobilu, blijeda kao zid.
— Jesi li ga pronašao? — upitala je.
Odmahnuo sam glavom.
Tada mi je pokazala nešto što je držala u rukama.
Bio je to mali, požutjeli papir.
— Starac mi je ovo ostavio na prozoru dok si ti išao prema kući.
Na papiru je drhtavim rukopisom pisalo:
„Čuvajte jedno drugo. Ja svoju ljubav nisam uspio sačuvati.“
Te noći smo otišli kući i nikada se više nismo vratili na ono mjesto.
Godine su prolazile.
Djevojka iz automobila postala je moja supruga. Dobili smo dvoje djece, a kasnije i unuke.
Danas, nakon više od trideset godina zajedničkog života, još uvijek čuvam onaj požutjeli papir.
I svaki put kada se posvađamo, sjetim se starca i njegovih riječi.
Tada prvi priđem, zagrlim je i kažem:
— Oprosti. Volim te.
Jer sam te noći naučio nešto što nijedna škola ne može naučiti čovjeka.
Ponekad je jedna izgovorena riječ dovoljna da sačuva ljubav, a jedna prešućena riječ dovoljna da čovjek žali cijelog života.
Nikada nisam saznao ko je zapravo bio onaj starac. Možda je bio samo čovjek koji je poznavao Draganovu priču. A možda je to bila jedna od onih neobjašnjivih noći koje se čovjeku dogode samo jednom u životu.
Ali jedno znam sigurno.
Ljubav ne treba čuvati samo kada je sve lijepo. Treba je čuvati posebno onda kada je najteže.
A vi, vjerujete li da nas ponekad neko iz prošlosti može upozoriti da ne ponovimo njegove greške?
