By ### Krenuo sam kupiti dva kilograma domaćeg sira, a ono što su mi starci rekli kada su čuli da sam iz Slavonije natjeralo me na suze!
Iz Hrvatske sam, tačnije iz Slavonije, a zbog prirode posla često putujem kroz Srbiju, posebno prema Čačku i Valjevu. Godinama prolazim tim krajevima i uvijek me oduševe priroda, sela i gostoprimstvo ljudi.
Prije tri dana vraćao sam se kući nakon napornog poslovnog puta. Vozio sam kroz jedno malo selo kada sam pored stare kuće ugledao drvenu tablu na kojoj je pisalo: „Prodaje se domaći sir.“
Pomislio sam kako bi bilo lijepo ponijeti kući nešto domaće, pa sam zaustavio automobil.
Iz dvorišta su izašli stariji gospodin i njegova supruga. Oboje su imali više od sedamdeset godina. Bili su skromno obučeni, ali su me dočekali s osmijehom kao da se poznajemo cijeli život.
Zamolio sam ih za dva kilograma sira.
Dok je baka pripremala sir, započeo sam razgovor s djedom. Pitao sam ih kako žive, imaju li djece i kako uspijevaju održavati domaćinstvo u tim godinama.
„Eh, sine moj, godine su stigle, ali dok nas noge nose, radit ćemo“, odgovorio je starac.
Zatim je upitao odakle dolazim.
„Iz Hrvatske, iz Slavonije. Često ovuda prolazim zbog posla“, rekao sam.
U tom trenutku primijetio sam da se starici promijenio izraz lica. Spustila je pogled, a djed je nekoliko sekundi šutio.
Onda me tiho upitao:
„Sine, iz kojeg si tačno mjesta u Slavoniji?“
Kada sam mu odgovorio, starica je odložila kesu sa sirom i sjela na staru drvenu stolicu.
„Bože dragi, pa tamo živi naš sin“, prošaputala je.
Pogledao sam ih iznenađeno.
Ispričali su mi da imaju sina koji je prije više od dvadeset godina otišao u Hrvatsku. Tamo se oženio, zaposlio i osnovao porodicu. U početku ih je redovno posjećivao, ali su godine prolazile, obaveze se gomilale, a dolasci postajali sve rjeđi.
„Nismo ga vidjeli skoro šest godina“, rekla je baka, brišući suze krajem marame.
„Čujemo se ponekad telefonom. Kaže da nema vremena, da je posao težak i da će doći čim bude mogao. Mi ga razumijemo, ali srce ne razumije.“
Te riječi su me pogodile.
Pitao sam ih kako se njihov sin zove.
Kada su izgovorili ime i prezime, ostao sam potpuno zatečen.
Poznavao sam tog čovjeka!
Nije mi bio blizak prijatelj, ali smo se nekoliko puta susretali poslovno. Znao sam gdje radi, a imao sam i njegov broj telefona.
Nisam mogao vjerovati kakva je to slučajnost.
Rekao sam im da mislim kako poznajem njihovog sina. Baka je odmah ustala sa stolice.
„Sine, nemoj se šaliti s nama starima. Je li moguće?“
Pokazao sam im njegovu fotografiju koju sam pronašao među kontaktima.
Starica je počela plakati.
„To je naš Dragan! To je naše dijete!“
Djed je okrenuo glavu kako ne bih vidio njegove suze.
Tada sam odlučio nešto učiniti.
Pozvao sam Dragana.
Javio se nakon nekoliko zvona, a kada sam mu objasnio gdje se nalazim, nastala je duga tišina.
„Čekaj, ti si kod mojih roditelja?“
„Jesam. Upravo kupujem sir od njih.“
Nije znao šta da kaže.
Pružio sam telefon njegovoj majci.
Nikada neću zaboraviti taj razgovor.
„Sine moj, jesi li dobro? Jesi li zdrav? Nemoj se brinuti za nas, samo nam se nekad javi.“
Nije ga pitala za novac. Nije mu prigovarala što ne dolazi. Samo je željela čuti njegov glas.
Nakon nekoliko minuta Dragan je ponovo zatražio da razgovara sa mnom.
Rekao mi je da ga je sramota. Da je godinama odgađao odlazak roditeljima, uvjeravajući sebe da uvijek ima vremena.
A onda je izgovorio:
„Prijatelju, možeš li im reći da dolazim za vikend? Ovoga puta stvarno dolazim.“
Kada sam prenio njegove riječi, baka je zaplakala od sreće.
Djed je samo pogledao prema kapiji i rekao:
„Ako Bog da, još jednom ćemo ga zagrliti.“
Krenuo sam platiti sir, ali starica nije htjela uzeti novac.
„Ne, sine. Ti si nama danas donio nešto što vrijedi više od svega.“
Ipak sam ostavio novac na stolu, a oni su mi uz sir spakovali i teglu kajmaka.
Prije odlaska baka me zagrlila kao rođenog sina.
Sjeo sam u automobil i nekoliko minuta nisam mogao pokrenuti motor. Gledao sam tu malu kuću, dvoje starih ljudi na kapiji i razmišljao koliko roditelja širom svijeta živi za jedan poziv, jednu posjetu i jedan zagrljaj.
Sutradan mi je Dragan poslao poruku.
Kupio je kartu i organizovao put. Rekao je da će prvi put nakon mnogo godina provesti nekoliko dana sa svojim roditeljima.
Nadam se da će održati obećanje.
Tog dana krenuo sam kupiti dva kilograma domaćeg sira, a kući sam ponio životnu lekciju koju nikada neću zaboraviti.
Roditelji ne žive vječno. Njima često ne trebaju ni novac ni skupi pokloni. Potrebno im je samo da znaju da ih njihova djeca nisu zaboravila.
Zato, ako imate žive roditelje, nazovite ih danas. Posjetite ih dok još možete.
Jer jednog dana možda ćete imati vremena, ali više nećete imati kome otići.
Šta vi mislite, može li posao ikada biti opravdanje da roditelje ne vidimo godinama?
