By ### Svako jutro sam ustajala u 6 da mužu spremim ručak, a onda je počeo jesti s mladom kolegicom: Ono što sam mu rekla sutradan ostavilo ga je bez riječi!
Već petnaest godina sam u braku. Moj muž Marko i ja imali smo, barem sam tako mislila, sasvim normalan i sretan život. Nikada nisam bila žena koja traži skupe poklone, putovanja ili posebnu pažnju. Meni su bile dovoljne male stvari, poštovanje i osjećaj da moj trud neko cijeni.
Svako jutro ustajala sam u šest sati. Dok je on još spavao, ja sam pripremala doručak, kuhala kafu i spremala mu ručak koji će ponijeti na posao.
Nekada bih pravila piletinu s krompirom, nekada punjene paprike, a ponekad njegovo omiljeno jelo, domaću musaku.
Znala sam koliko naporno radi i željela sam da barem ima nešto domaće i toplo za pojesti.
Nikada se nisam žalila.
Sve do jednog četvrtka.
Tog dana Marko se vratio s posla nešto kasnije nego obično. Spustio je torbu na stolicu, a kada sam je otvorila da izvadim posudu za ručak, primijetila sam da je potpuno puna.
— Marko, zar nisi danas ništa jeo? — upitala sam zabrinuto.
— Jesam, naravno — odgovorio je opušteno.
— Pa zašto si onda vratio čitav ručak?
Nasmijao se.
— Ma, nova kolegica Ana donijela je neko jelo koje je sama spremila. Ponudila me da probam, pa smo zajedno ručali.
Pogledala sam ga.
— Znači, ti si jeo njeno jelo, a moje nisi ni otvorio?
— Pa šta sad? Nisam htio ispasti nepristojan. Djevojka se potrudila.
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivala.
Djevojka se potrudila.
A ja? Zar se ja nisam trudila svih ovih godina?
— A ja se, izgleda, ne trudim? — upitala sam.
Marko je odmahnuo rukom.
— Nemoj sada praviti dramu zbog jednog ručka. Ljubomorna si bez razloga.
Nisam ništa odgovorila.
Ali te noći dugo nisam mogla zaspati.
Nije me toliko boljelo što je jeo s drugom ženom. Boljelo me što je moj trud postao nešto što se podrazumijeva, dok je trud gotovo nepoznate osobe zasluživao posebnu pažnju.
Sljedećeg jutra probudila sam se u isto vrijeme kao i obično.
Skuhala sam sebi kafu, sjela za kuhinjski sto i polako je pila.
Nisam pripremila ručak.
Nisam čak ni otvorila frižider.
Oko sedam sati Marko je sišao u kuhinju, spreman za posao.
Pogledao je sto, zatim kuhinjski pult.
— Gdje mi je ručak? — upitao je.
Mirno sam otpila gutljaj kafe.
— Danas ti nisam ništa spremila.
Zbunjeno me pogledao.
— Kako nisi? Pa šta ću jesti na poslu?
Nasmiješila sam se i odgovorila:
— Zamoli svoju mladu kolegicu Anu da ti opet nešto spremi. Ne bih željela da ispadneš nepristojan i odbiješ njen trud.
Marko je ostao bez riječi.
— Ti se stvarno ljutiš zbog onoga jučer?
— Ne, Marko. Ne ljutim se zato što si jeo s kolegicom. Ljuta sam zato što petnaest godina ustajem prije tebe, kuham, spremam i brinem da ti ništa ne nedostaje, a ti to više ni ne primjećuješ.
— Pa znaš da cijenim sve što radiš!
— Znam li? Kada si mi posljednji put rekao hvala?
Zašutio je.
— Kada si posljednji put ustao ranije i meni spremio doručak?
Ni na to nije imao odgovor.
Uzeo je torbu i otišao na posao bez pozdrava.
Pomislila sam da će se do večeri smiriti i da ćemo normalno razgovarati.
Međutim, ono što se dogodilo tog popodneva potpuno me iznenadilo.
Oko četiri sata zazvonio mi je telefon.
Bio je to nepoznat broj.
— Dobar dan, razgovaram li s Markovom suprugom? — začuo se ženski glas.
— Da, izvolite.
— Ja sam Ana. Radim s vašim mužem.
Osjetila sam neugodan pritisak u stomaku.
— Recite.
— Znam da je možda čudno što vas zovem, ali željela bih nešto razjasniti.
Sjela sam na stolicu.
— Slušam vas.
— Jučer sam donijela ručak jer mi je bio rođendan. Ponudila sam nekoliko kolega, među njima i vašeg muža. Nisam znala da mu vi svaki dan spremate hranu.
Osjetila sam olakšanje, ali i zbunjenost.
— U redu, Ana. Nemam ništa protiv vas.
— Znam, ali postoji nešto što mi nije bilo jasno. Danas je vaš muž rekao da ste se posvađali zbog mene. A onda je pred kolegama izjavio nešto što mi je bilo jako neugodno.
— Šta je rekao?
Ana je na trenutak zašutjela.
— Rekao je da biste vi trebali naučiti kuhati kao ja, jer sam ga jednim ručkom oduševila više nego vi za petnaest godina.
Osjetila sam kako mi lice gori.
Nisam znala šta reći.
— Žao mi je što vam ovo govorim — nastavila je Ana. — Ali mislim da zaslužujete znati. Ja sam mu odmah rekla da nije u redu tako govoriti o vlastitoj supruzi.
Zahvalila sam joj i prekinula razgovor.
Dugo sam sjedila nepomično.
Nije više bila riječ o ručku.
Moj muž je pred drugim ljudima omalovažavao sve što sam godinama radila za njega.
Te večeri došao je kući s buketom cvijeća.
— Evo, da se pomirimo — rekao je kroz osmijeh.
Pogledala sam cvijeće, ali ga nisam uzela.
— Marko, moramo razgovarati.
— Opet o ručku?
— Ne. O tome kako govoriš o meni kada nisam prisutna.
Osmijeh mu je nestao s lica.
— Kako to misliš?
— Danas me zvala Ana.
U tom trenutku potpuno je problijedio.
— Šta ti je rekla?
— Dovoljno.
Spustio je cvijeće na sto.
— Ma, samo sam se šalio s kolegama. Znaš kakvi su muškarci.
— Ne, Marko. Šala je kada se oboje smijemo. A kada pred drugima ponižavaš ženu koja ti petnaest godina sprema ručak, to nije šala.
Prvi put nakon mnogo godina nisam plakala, nisam vikala i nisam pokušavala opravdati njegovo ponašanje.
Samo sam mirno rekla:
— Od sutra ćeš sam spremati svoj ručak. Ne zato što te više ne volim, nego zato što želim da konačno shvatiš koliko vrijedi nečiji trud.
Marko me gledao nekoliko sekundi.
A onda je izgovorio nešto što nisam očekivala.
— Znaš šta? Možda je i bolje tako. Ionako već neko vrijeme razmišljam da nešto promijenim u svom životu.
Srce mi je zastalo.
— Šta to znači?
Nije odgovorio.
Samo je uzeo telefon i otišao u drugu sobu.
Te noći prvi put u petnaest godina spavali smo odvojeno.
Ujutro sam se probudila i primijetila da je već otišao na posao.
Na kuhinjskom stolu ostavio je poruku.
„Moramo ozbiljno razgovarati večeras. Postoji nešto što ti već mjesecima nisam rekao.“
Čitala sam te riječi nekoliko puta.
Pomislila sam na Anu, na njegovu hladnoću posljednjih sedmica i na sve kasne dolaske koje ranije nisam dovodila u pitanje.
Ali ono što sam saznala te večeri bilo je potpuno drugačije od onoga čega sam se plašila.
Marko nije imao ljubavnicu.
Imao je tajnu koja je mogla uništiti sve što smo petnaest godina zajedno gradili.
Kada je konačno sjeo preko puta mene i pokazao mi dokument koji je mjesecima skrivao, ruke su mi počele drhtati.
Na vrhu papira pisalo je ime naše banke.
Ispod njega stajao je iznos duga od 87.000 eura.
— Marko, kakav je ovo kredit? — prošaputala sam.
Spustio je pogled.
— Napravio sam veliku grešku. I bojim se da ćemo zbog nje izgubiti kuću.
A onda je dodao:
— Ali to nije najgore. Novac nisam posudio za sebe. Posudio sam ga osobi koju ti poznaješ bolje nego bilo koga drugog…
Nastavak slijedi…
