By ### ZABORAVIO SAM ZAKLJUČATI VRATA I ZASPAO: MISLIO SAM DA JE MOJA DJEVOJKA, ALI KADA SAM ČUO GLAS PORED KREVETA, KRV MI SE ZALEDILA U ŽILAMA!
Te noći bio sam toliko umoran da sam jedva dočekao da legnem. Radio sam cijeli dan i nisam imao snage ni da provjerim jesam li zaključao ulazna vrata.
Živim sam u malom stanu na trećem spratu. Moja djevojka Ana ima rezervni ključ i često dolazi kasno navečer, pa nisam obraćao previše pažnje kada sam kroz san čuo kako se otvaraju ulazna vrata.
Pomislio sam da je ona.
Nastavio sam spavati, sve dok nisam čuo lagane korake u hodniku.
Vrata moje spavaće sobe polako su se otvorila.
Osjetio sam kako neko prilazi krevetu. Zatim su nečije ruke počele prelaziti preko pokrivača, kao da nešto traže.
Nasmiješio sam se, misleći da me Ana pokušava probuditi.
„Ljubavi, šta radiš?“ promrmljao sam pospano.
Ali odgovor koji sam čuo zaledio mi je krv u žilama.
„Šuti… Samo da pronađem ono što mi treba.“
Bio je to dubok, promukao muški glas.
U trenutku sam se potpuno razbudio, ali nisam smio otvoriti oči.
Srce mi je udaralo toliko jako da sam bio siguran da ga nepoznati čovjek može čuti.
Ruka je ponovo prešla preko kreveta, ovaj put tik pored moje glave.
„Gdje li ga je sakrio?“ prošaputao je neznanac.
Nisam znao šta traži. Nisam znao ima li oružje. Jedino što sam znao bilo je da se ne smijem pomjeriti.
Nakon nekoliko sekundi začuo sam kako otvara ladicu noćnog ormarića.
Zatim drugu.
Odjednom je zazvonio moj telefon.
Na ekranu se pojavilo Anino ime.
Nepoznati muškarac se ukočio.
„Ko te zove?“ upitao je.
Nisam odgovorio.
Telefon je nastavio zvoniti.
Tada se čovjek nagnuo prema meni i tiho izgovorio:
„Znam da si budan. Nemoj pokušavati ništa glupo.“
Polako sam otvorio oči.
Ispred mene stajao je muškarac od pedesetak godina, u tamnoj jakni, s kapuljačom preko glave.
U ruci je držao moju staru porodičnu fotografiju.
„Gdje je tvoj otac?“ upitao je.
Ostao sam zbunjen.
„Moj otac je umro prije deset godina“, odgovorio sam drhtavim glasom.
Čovjek se čudno nasmijao.
„To su ti rekli?“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Šta to znači? Ko ste vi?“
Spustio je fotografiju na krevet i pokazao prstom na čovjeka koji je stajao pored mog oca.
Nikada ranije nisam obraćao pažnju na njega.
„Pogledaj dobro“, rekao je. „Prepoznaješ li me?“
Pogledao sam fotografiju, pa njegovo lice.
Sličnost je bila nevjerovatna.
Bio je to isti čovjek, samo mnogo stariji.
„Bio sam najbolji prijatelj tvog oca“, nastavio je. „A prije nego što je nestao, ostavio je nešto u ovom stanu.“
„Kako mislite nestao? Bio sam na njegovoj sahrani!“
Čovjek je odmahnuo glavom.
„Na toj sahrani nisi vidio njegovo tijelo, zar ne?“
Nisam mogao izgovoriti ni riječ.
Bio je u pravu.
Imao sam samo dvanaest godina kada su mi rekli da je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći. Kovčeg je bio zatvoren.
Nepoznati muškarac izvadio je iz džepa požutjelu kovertu.
Na njoj je bilo ispisano moje ime.
„Tvoj otac mi je rekao da ti ovo predam kada napuniš trideset godina. Ali neko je saznao da sam došao i sada nemamo mnogo vremena.“
Baš tada začulo se snažno lupanje na ulaznim vratima.
„Policija! Otvorite!“
Osjetio sam olakšanje. Pomislio sam da je Ana možda čula nešto sumnjivo tokom poziva i pozvala pomoć.
Ali čovjek pored kreveta odjednom je problijedio.
Zgrabio me za ruku i prošaputao:
„Nemoj otvarati. Ako su te pronašli, znači da su saznali i za pismo.“
„Ko su oni?“ upitao sam.
Pogledao me pravo u oči.
„Ljudi zbog kojih je tvoj otac morao nestati.“
Lupanje je postajalo sve glasnije.
Zatim se iz hodnika začuo poznat ženski glas.
„Marko, otvori! Ja sam, Ana!“
Krenuo sam ustati, ali me nepoznati muškarac zaustavio.
„Prije nego što joj otvoriš, moraš znati još nešto.“
Nagnuo se prema meni i izgovorio rečenicu koju nikada neću zaboraviti.
„Tvoja djevojka nije slučajno ušla u tvoj život. Njen otac je čovjek koji je prije deset godina naredio ubistvo tvog oca.“
U tom trenutku telefon je ponovo zasvijetlio.
Stigla je poruka s nepoznatog broja.
„Ne vjeruj čovjeku koji je u tvojoj sobi. On je razlog zbog kojeg tvoj otac nikada nije došao kući.“
Pogledao sam prema vratima, pa prema neznancu.
Više nisam znao kome da vjerujem.
A onda sam ispod koverte ugledao nešto još strašnije.
Fotografiju snimljenu prije samo tri dana.
Na njoj su zajedno stajali moja djevojka Ana, nepoznati muškarac iz moje sobe i…
MOJ OTAC. ŽIV.
Fiktivna priča.
NASTAVAK SLIJEDI…
Šta mislite, ko je ovdje govorio istinu, a ko je sve vrijeme lagao?
