By ### Zaboravio sam zaključati vrata stana, a usred noći osjetio nečije ruke na krevetu! Kada sam čuo šta nepoznata osoba govori, krv mi se sledila u žilama!
Ležao sam nepomično, zatvorenih očiju, dok mi je srce udaralo toliko snažno da sam bio siguran da ga nepoznata osoba može čuti.
Ruke su polako prelazile preko pokrivača, kao da nešto traže.
A onda sam začuo ženski glas.
— Gdje je? Rekao mi je da će biti ispod jastuka…
U tom trenutku shvatio sam da to nije moja djevojka.
Glas je bio potpuno nepoznat.
Pokušao sam otvoriti oči, ali strah me paralizirao. U sobi je bio mrak, a jedina svjetlost dolazila je od ulične lampe.
Nepoznata žena nastavila je pretraživati krevet.
— Požuri, nemamo cijelu noć! — začuo se drugi glas iz hodnika.
Muški glas.
Dakle, nisu bili sami.
Osjetio sam kako mi hladan znoj klizi niz leđa.
Žena se nagnula toliko blizu da sam osjetio njen parfem.
— Čekaj… mislim da se probudio — prošaputala je.
Više nisam mogao glumiti da spavam.
Naglo sam skočio iz kreveta i upalio lampu.
Preda mnom je stajala žena od tridesetak godina, odjevena u crnu jaknu. U ruci je držala moj novčanik.
— Ko ste vi?! Šta radite u mom stanu?! — povikao sam.
Žena je vrisnula i ispustila novčanik.
U tom trenutku muškarac iz hodnika potrčao je prema izlaznim vratima.
Ali ono što me najviše šokiralo nije bilo to što su mi nepoznati ljudi upali u stan.
Bio je to trenutak kada je žena izgovorila ime moje djevojke.
— Molim vas, nemojte zvati policiju! Sandra nam je rekla da neće biti nikoga kod kuće!
Zaledio sam se.
Sandra?
Moja djevojka Sandra?
— Šta ste upravo rekli? — upitao sam.
Žena je počela plakati.
— Rekla nam je da ste otišli kod roditelja i da možemo uzeti kovertu iz spavaće sobe.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima.
Prije samo nekoliko sati Sandra mi je poslala poruku da je umorna i da će rano leći.
A sada su dvoje nepoznatih ljudi stajali u mom stanu i tvrdili da ih je ona poslala.
— Kakvu kovertu? — upitao sam.
Žena je pokazala prema noćnom ormariću.
— Onu s novcem. Rekla je da joj dugujete i da je to jedini način da vrati svoje.
Osjetio sam kako mi se želudac okreće.
U ladici noćnog ormarića zaista sam držao kovertu s 5.000 eura.
Bio je to novac koji sam mjesecima štedio za učešće za stan.
Sandra je znala za njega.
Bila je jedina osoba kojoj sam to rekao.
Odmah sam pozvao policiju.
Žena je ostala u sobi, dok je muškarac uspio pobjeći niz stepenice.
Kada su policajci stigli, ispričao sam im sve.
Nepoznata žena pokazala im je poruke koje je razmjenjivala sa Sandrom.
Na ekranu je pisalo:
„Vrata će biti otključana. Koverta je u ladici pored kreveta. Uđite tiho i uzmite je. On neće biti kod kuće.“
Ruke su mi se tresle dok sam čitao.
Nisam mogao shvatiti kako osoba s kojom sam planirao budućnost može učiniti nešto takvo.
Ali onda je policajac postavio pitanje koje je promijenilo cijelu priču.
— Gospodine, koliko dugo poznajete Sandru?
— Skoro osam mjeseci.
— Jeste li ikada upoznali njenu porodicu?
Zastao sam.
— Nisam. Rekla mi je da ne razgovara s roditeljima.
Policajac je pogledao kolegu.
— Morat ćemo provjeriti njen identitet.
Sljedećeg jutra Sandra me nazvala.
Nisam joj rekao da je policija već upoznata sa svime.
— Ljubavi, kako si spavao? — upitala je veselim glasom.
Nekoliko sekundi nisam mogao progovoriti.
— Sandra, moramo razgovarati.
— O čemu?
— Sinoć je neko ušao u moj stan.
S druge strane nastala je tišina.
— Stvarno? — konačno je upitala.
— Da. Dvoje ljudi.
— Bože, jesi li dobro?
Njen glas zvučao je zabrinuto, ali sada sam znao da joj ne mogu vjerovati.
— Dobro sam. Samo mi nešto nije jasno.
— Šta?
— Kako su znali gdje držim novac?
Sandra je duboko udahnula.
— Ne znam, ljubavi. Možda te neko pratio.
A onda sam izgovorio:
— Sandra, pronašli smo tvoje poruke.
Veza se odmah prekinula.
Pokušao sam je ponovo nazvati.
Telefon je bio isključen.
Sat vremena kasnije dobio sam poziv iz policije.
— Morate odmah doći u stanicu. Otkrili smo nešto važno o vašoj djevojci.
Kada sam stigao, inspektor me pozvao u kancelariju.
Na stolu je ležalo nekoliko fotografija.
Na svakoj je bila Sandra.
Ali pored nje su bili različiti muškarci.
— Prepoznajete li ovu ženu? — upitao je inspektor.
— Naravno. To je moja djevojka.
Inspektor je polako spustio još jednu fotografiju.
— Gospodine, žena koju poznajete kao Sandru zapravo se zove Marina. Prema informacijama koje provjeravamo, povezujemo je s nekoliko sličnih slučajeva.
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
— Kakvih slučajeva?
— Muškarci su prijavljivali nestanak novca i vrijednih stvari nakon što bi započeli vezu s njom.
Nisam mogao vjerovati.
Osam mjeseci sam živio u laži.
Ali onda mi je inspektor pokazao posljednju fotografiju.
Na njoj je Sandra stajala ispred restorana i držala za ruku muškarca kojeg sam poznavao cijeli život.
Bio je to moj rođeni brat.
— Otkud on s njom?! — povikao sam.
Inspektor me ozbiljno pogledao.
— Upravo smo vas zbog toga pozvali. Moramo utvrditi kakva je njegova uloga u svemu ovome.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Na ekranu se pojavilo bratovo ime.
Javio sam se drhtavom rukom.
— Halo?
Njegov glas bio je neobično tih.
— Brate, nemoj se vraćati kući. Sandra zna da si bio u policiji.
— Kako ti to znaš?!
Nekoliko sekundi šutio je.
A onda je izgovorio rečenicu zbog koje sam ostao bez daha.
— Zato što sam ja taj koji te je pokušao upozoriti prije tri mjeseca. Ali nisi me poslušao. A sada moraš saznati zašto je Sandra baš tebe izabrala…
Tada sam shvatio da krađa novca možda uopće nije bila njen pravi cilj.
I da je tajna koju je moj brat godinama skrivao mogla biti mnogo opasnija od svega što se dogodilo te noći…
