By Navršila sam sedamdesetu godinu života i nemam vlastitu djecu, odluka je to koja je u prošlosti često nailazila na nerazumijevanje, pa čak i tihu osudu unutar moje šire obitelji. Godinama su bliski rođaci smatrali da moj životni put, posvećen karijeri, putovanjima i osobnoj slobodi, nosi neizbježnu prazninu i da ću u starosti ostati potpuno sama i žaliti za propuštenim prilikama.
Ipak, duboki preokret dogodio se sasvim neočekivano tokom jednog obiteljskog okupljanja za blagdane. Dok smo sjedili za ispunjenim stolom i razgovarali o životnim izborima, moja mlada nećakinja postavila mi je jedno jedino, jednostavno, ali duboko pronicljivo pitanje koje je ostavilo cijelu obitelj u tišini. Njezine riječi natjerale su sve prisutne da sagledaju moj život iz potpuno nove perspektive i napokon shvate da zbog svojih odluka ne žalim ni za čim.
Upitala me je zar ne osjeća ponos kada pogleda sve ono što je izgradila svojim rukama, slobodu koju posjeduje i ljubav koju nesebično dijeli sa svojom obitelji i prijateljima, umjesto da život mjeri tradicionalnim mjerilima. To iskreno dječje, odnosno djevojačko pitanje srušilo je predrasude starije generacije i konačno donijelo mir i razumijevanje u naš dom, dokazujući da sreća nema jedinstven kalup i da se smisao života pronalazi na bezbroj različitih načina.
