By ### Mislila sam da je fin i stidljiv momak, a onda me odvezao na osamljenu planinu: Kada je oborio sjedište i otkopčao pantalone, uslijedio je šok koji nikada neću zaboraviti!
„E, sad ćemo konačno da se upoznamo kako treba“, rekao je uz čudan osmijeh.
U tom trenutku krv mi se sledila u žilama. Nisam mogla vjerovati da je to isti onaj momak koji me sedmicama izvodio na kafu, otvarao mi vrata i ponašao se kao pravi gospodin.
„Šta to radiš?“ upitala sam ga, pokušavajući ostati smirena.
„Ma opusti se, nismo valjda džaba dolazili ovamo“, odgovorio je, kao da je sve sasvim normalno.
Pogledala sam oko sebe. Mrak je već padao, nigdje nije bilo kuća, a putem nije prolazio nijedan automobil.
Srce mi je lupalo toliko jako da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.
„Molim te, odvezi me kući“, rekla sam odlučno.
On se samo nasmijao.
„Pa što si onda pristala da dođeš? Znaš valjda šta znači kad momak i djevojka odu sami na ovakvo mjesto.“
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivala.
„Pristala sam da se provozamo, a ne na bilo šta drugo!“
Njegovo lice se u sekundi promijenilo. Nestao je onaj ljubazni osmijeh, a pogled mu je postao hladan.
„Nemoj sad glumiti neku sveticu“, promrmljao je.
Tada sam shvatila da sam napravila veliku grešku što sam mu toliko vjerovala.
Polako sam posegnula za telefonom, ali on je primijetio moj pokret.
„Koga ćeš zvati?“
„Brata. Da zna gdje sam.“
Nekoliko sekundi gledali smo se u tišini.
A onda se dogodilo nešto neočekivano.
Iza nas su se pojavila svjetla drugog automobila.
Momak se naglo uspravio, zakopčao pantalone i nervozno pogledao u retrovizor.
„Ko je sad ovo?“ promrmljao je.
Automobil se zaustavio nekoliko metara iza nas.
Iz njega je izašao stariji čovjek s baterijskom lampom.
Prišao je našem prozoru i pokucao.
„Je li sve u redu, djeco?“
Prije nego što je momak stigao odgovoriti, ja sam otvorila vrata i izašla.
„Molim vas, možete li mi pomoći? Želim kući.“
Čovjek me pogledao, pa zatim momka za volanom.
I tada mu se izraz lica potpuno promijenio.
„Opet ti?!“ povikao je.
Zastala sam.
„Kako mislite opet?“
Stariji čovjek se okrenuo prema meni.
„Djevojko, ti nisi prva koju je ovaj dovezao ovdje.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
Momak je odmah izašao iz automobila.
„Nemojte pričati gluposti! Nije bilo ništa!“
Ali čovjek ga je prekinuo.
„Znam ja dobro šta ti radiš. Prošlog mjeseca jedna djevojka je ovdje plakala i molila me da je odvezem kući. Zar te nije sramota?“
Nisam mogla vjerovati šta slušam.
Čovjek mi je ponudio da me odveze do obližnje benzinske pumpe, gdje sam mogla sačekati brata. Prihvatila sam i odmah mu poslala svoju lokaciju.
Dok smo se udaljavali, kroz zadnje staklo vidjela sam momka kako stoji pored svog automobila.
Nije izgledao ni najmanje postiđeno.
Samo je bijesno gledao za nama.
Kada sam konačno stigla kući, ispričala sam bratu sve što se dogodilo.
Bio je užasnut.
„Znaš li ti uopće ko je taj čovjek?“ upitao me.
„Upoznali smo se preko zajedničkog prijatelja. Zašto?“
Brat je izvadio telefon i pokazao mi fotografiju.
Na njoj je bio isti momak.
Ali nije bio sam.
Pored njega stajala je žena u vjenčanici.
„Ovaj čovjek je oženjen“, rekao je brat. „Ima dvoje djece.“
Ostala sam bez riječi.
„Ali rekao mi je da živi sam!“
„Nije ti samo to slagao. Pogledaj datum fotografije.“
Vjenčanje je bilo prije šest godina.
Te noći nisam mogla zaspati. Blokirala sam njegov broj i odlučila da ga više nikada ne vidim.
Međutim, sljedećeg jutra stigla mi je poruka s nepoznatog broja.
„Zdravo. Ti mene ne poznaješ, ali ja znam ko si ti. Moramo razgovarati o čovjeku s kojim si sinoć bila.“
Ispod poruke nalazila se fotografija žene s vjenčanja.
Njegove supruge.
Ruke su mi počele drhtati.
Odgovorila sam samo:
„Šta želite od mene?“
Odgovor je stigao gotovo istog trenutka.
„Ne krivim te. Znam da ti je lagao. Ali moram ti reći nešto zbog čega ćeš shvatiti koliko si sinoć imala sreće.“
Nakon toga poslala mi je glasovnu poruku.
Kada sam je poslušala, sjela sam na pod i počela plakati.
Žena je tihim, drhtavim glasom rekla:
„Prije tri mjeseca jedna djevojka prijavila je mog muža policiji. On je svima govorio da laže. Ja sam mu vjerovala. A onda sam pronašla nešto u njegovom automobilu…“
Zastala je nekoliko sekundi.
„Pronašla sam telefon koji nije pripadao ni njemu ni meni. Na njemu su bile poruke djevojaka koje su ga molile da ih ostavi na miru.“
Odmah sam sačuvala našu prepisku i odlučila da sve ispričam policiji.
Ali prije nego što sam uspjela izaći iz kuće, neko je pozvonio.
Prišla sam prozoru i pogledala prema kapiji.
Tamo je stajao on.
U rukama je držao buket crvenih ruža.
A onda mi je stigla njegova poruka:
„Znam da si razgovarala s mojom ženom. Izađi, moramo ovo riješiti.“
Nisam otvorila vrata.
Pozvala sam brata i policiju.
Tek tada sam shvatila koliko je važno što sam one večeri poslušala vlastiti osjećaj da nešto nije u redu.
Jer čovjek koji je djelovao najmirnije i najljubaznije od svih koje sam upoznala pokazao je potpuno drugo lice čim sam mu rekla „ne“.
Od tog dana naučila sam jednu stvar: pristati na izlazak, vožnju ili sastanak nikada ne znači pristati na nešto više. A osoba koja ne poštuje tvoje „ne“ ne zaslužuje tvoje povjerenje.
Fikcionalna priča inspirisana životnim situacijama.
