By ### Muž mi je poginuo sa samo 33 godine, a ono što sam doživjela u firmi muža svoje najbolje prijateljice nikada neću zaboraviti!
Moj muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada je imao samo 33 godine. Tog dana moj svijet se srušio. Ostala sam sama s dvoje male djece, bez posla, bez primanja i bez ikoga na koga bih se mogla osloniti.
Noćima nisam spavala. Gledala sam svoju djecu kako mirno spavaju i pitala se kako ću im sutra kupiti hljeb. Računi su se gomilali, frižider je često bio prazan, a ja sam pred djecom glumila da je sve u redu.
Jedina osoba koja me nije napustila bila je moja najbolja prijateljica Marina.
Jednog dana došla je kod mene i rekla:
— Razgovarala sam sa svojim mužem. U njegovoj firmi potrebna je žena za čišćenje. Nije neki veliki posao, ali imat ćeš redovnu platu. Znam koliko ti je teško.
Zagrlila sam je i zaplakala. Nisam mogla vjerovati da još postoje ljudi koji misle na mene.
Već sljedećeg ponedjeljka počela sam raditi.
Njen muž, gospodin Aleksandar, bio je vlasnik velike privatne firme. Uvijek je djelovao ozbiljno, pomalo hladno, ali prema meni je bio pristojan.
Prvih petnaest dana sve je bilo sasvim normalno. Dolazila sam rano, čistila hodnike, kancelarije i toalete, a zatim odlazila kući svojoj djeci.
A onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti.
Tog petka ostala sam malo duže jer je Aleksandar imao važan sastanak. Kada su svi otišli, ušla sam u njegovu kancelariju da očistim.
Na stolu je stajala otvorena fascikla, a pored nje fotografija.
Pogledala sam je samo na trenutak, ali srce mi je gotovo stalo.
Na fotografiji je bio moj pokojni muž!
Stajao je pored Aleksandra, nasmijan, ispred neke zgrade koju nikada ranije nisam vidjela.
Ruke su mi počele drhtati.
Moj muž mi nikada nije rekao da poznaje Aleksandra. Zapravo, tvrdio je da ga je upoznao tek nekoliko puta, preko moje prijateljice.
Prišla sam stolu i pogledala dokument koji je virio iz fascikle.
Na vrhu je pisalo ime mog muža, a ispod njega datum.
Bio je to datum tri dana nakon njegove smrti!
— Šta je ovo? — prošaputala sam.
U tom trenutku iza mojih leđa začuo se dubok muški glas.
— Nisam očekivao da ćeš to pronaći.
Okrenula sam se.
Na vratima je stajao Aleksandar. Lice mu je bilo blijedo, a pogled prikovan za fasciklu.
— Zašto imate sliku mog muža? I kakav je ovo dokument? — upitala sam, jedva zadržavajući suze.
Dugo je šutio, a onda zatvorio vrata kancelarije.
— Postoji nešto što ti moram reći. Trebao sam to učiniti prije dvije godine, ali nisam imao hrabrosti.
Osjetila sam kako mi noge klecaju.
— Šta mi morate reći?
Sjeo je za sto, izvukao jednu kovertu iz ladice i pružio mi je.
Na koverti je rukopisom mog pokojnog muža bilo napisano moje ime.
Prepoznala bih taj rukopis među hiljadu drugih.
Otvorila sam kovertu drhtavim rukama.
Unutra je bilo pismo.
„Ljubavi moja, ako ikada budeš čitala ove riječi, znači da se dogodilo ono čega sam se najviše plašio. Molim te, nemoj vjerovati svemu što su ti rekli o mojoj nesreći…”
Zaledila sam se.
— Kakvoj nesreći? — pogledala sam Aleksandra. — Moj muž je poginuo jer je izgubio kontrolu nad automobilom!
Aleksandar je spustio glavu.
— To je ono što su ti rekli. Ali nije cijela istina.
U tom trenutku zazvonio mu je telefon.
Na ekranu se pojavilo ime moje najbolje prijateljice Marine.
Aleksandar se javio, a ja sam jasno čula njen uznemireni glas:
— Je li pronašla pismo? Aleksandre, reci mi da ga nije pročitala!
Tada sam shvatila nešto mnogo strašnije od svega što sam do tada čula.
Moja najbolja prijateljica, žena kojoj sam vjerovala više nego rođenoj sestri, znala je tajnu o smrti mog muža. I pune dvije godine skrivala ju je od mene.
Ali najgore je tek slijedilo…
Nastavak slijedi…
