By Žena je polako zakoračila u moju spavaću sobu. Iz svog skrovišta ispod kreveta vidjela sam samo njene noge. Nosila je kućne papuče koje nikada prije nisam vidjela.
Srce mi je toliko snažno lupalo da sam se bojala da će ga čuti.
— Znam da još ne bi trebala biti ovdje — ponovila je tiho.
Zatim se nasmijala.
Ali nije razgovarala sa mnom.
— Ne brini, ljubavi. Ona se nikada ne vraća prije šest. Imamo dovoljno vremena.
U tom trenutku čula sam još jedne korake.
Muške.
Krv mi se sledila u žilama.
— Jesi li sigurna da ništa ne sumnja? — upitao je muškarac.
Taj glas…
Poznavala sam ga.
Bio je to glas koji sam slušala gotovo petnaest godina. Glas koji mi je govorio da me voli. Glas koji sam posljednji put čula prije dvije godine, neposredno prije nego što su mi javili da je moj muž poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Bio je to Marko. Moj mrtvi muž.
Ruka mi je zadrhtala toliko da mi je mobitel gotovo ispao.
— Marko, prestani paničiti — rekla je žena. — Dvije godine živimo ovako i nikada nas nije uhvatila.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši.
Dvije godine?
Dvije godine sam plakala nad njegovim grobom. Dvije godine sam svake nedjelje nosila cvijeće na groblje. Dvije godine sam spavala sama, uvjerena da sam izgubila čovjeka kojeg sam najviše voljela.
A on je bio živ.
I dolazio je u moju kuću dok sam radila.
— Ne sviđa mi se što smo opet ovdje — rekao je Marko. — Poslije onoga što se dogodilo prošle sedmice, trebali bismo biti oprezniji.
— Misliš na vrištanje? — upitala je žena.
— Da. Komšinica je mogla pozvati policiju.
Žena se hladno nasmijala.
— Pa šta? Ona nikada neće saznati istinu.
Nastala je tišina.
Zatim je Marko izgovorio nešto zbog čega sam prestala disati.
— A šta ćemo s djevojkom u podrumu? Ne možemo je zauvijek držati tamo.
Djevojkom?
U mom podrumu?
Nisam mogla vjerovati šta čujem.
— Večeras ćemo je premjestiti — odgovorila je žena. — Samo moramo pronaći dokumente koje je Markova žena sakrila.
— Nije ih sakrila. Ona čak ni ne zna šta ima.
— Onda ih pronađi prije nego što se vrati.
Čula sam otvaranje ladica. Neko je prevrtao moje stvari, pomjerao kutije i pregledao ormar.
Tada sam shvatila da ovo nije samo priča o prevari.
Moj muž nije lažirao smrt samo da bi pobjegao od našeg braka.
Postojao je mnogo mračniji razlog.
Polako sam uključila snimanje na mobitelu.
Morala sam imati dokaz.
Ali baš u trenutku kada sam pomislila da ću uspjeti, telefon je zavibrirao.
Na ekranu se pojavila poruka od nepoznatog broja.
„Nemoj se pomjerati. Znam da si ispod kreveta.“
Srce mi je stalo.
Pogledala sam prema vratima.
Marko je još uvijek stajao pored ormara, a žena je bila okrenuta prema prozoru.
Ko mi je onda poslao poruku?
Prije nego što sam stigla razmisliti, stigla je druga.
„Ako želiš ostati živa, ne vjeruj nikome. Čak ni policiji.“
A onda treća.
„Ja sam djevojka iz podruma. I znam zašto je tvoj muž morao lažirati svoju smrt.“
U tom trenutku Marko je prestao pretraživati ladice.
— Čekaj malo — rekao je.
— Šta je bilo? — upitala je žena.
— Jesi li čula vibraciju?
Njegovi koraci krenuli su prema krevetu.
Vidjela sam kako se polako saginje.
Zatvorila sam oči, uvjerena da je sve gotovo.
A onda je iz podruma odjeknuo ženski vrisak.
— UPOMOĆ! ONA JE U KUĆI!
Marko se naglo uspravio.
— Nemoguće! — povikao je. — Kako ona zna?!
Žena je potrčala prema vratima.
A ja sam ostala ispod kreveta, potpuno ukočena, jer sam upravo shvatila nešto još strašnije.
Djevojka iz podruma nije upozoravala mene. Upozoravala je njih.
I tada sam dobila posljednju poruku:
„Oprosti mi. Natjerali su me da te izdam. Ali ako pronađeš crvenu fasciklu iza ogledala, saznat ćeš ko je zapravo umro prije dvije godine.“
Nastavlja se…
