By Advokat je zastao, pogledao me preko naočala i nastavio čitati očevu oporuku:
„U skladu s mojom posljednjom željom, kuću u kojoj sam proveo cijeli život ne ostavljam svojoj kćerki, već ženi po imenu Milena Petrović.“
U tom trenutku osjetila sam kao da mi je neko izmakao stolicu ispod nogu.
„Molim?! Kome?!“ povikala sam.
Advokat je mirno ponovio ime.
„Milena Petrović.“
Nikada u životu nisam čula za tu ženu.
Moj otac je bio skroman čovjek. Radio je cijeli život, nikada nije imao mnogo novca, ali ta mala kuća bila je sve što smo imali. U njoj sam odrasla, napravila prve korake i provela najljepše trenutke djetinjstva.
A sada je tu kuću ostavio potpunoj neznanki?!
„Mora da je neka greška“, rekla sam kroz suze. „Ja sam njegovo jedino dijete. Brinula sam o njemu dok je bio bolestan. Kupovala sam mu lijekove, vodila ga doktorima i posljednjih mjeseci nisam se odvajala od njegovog kreveta.“
Advokat je spustio papir.
„Vaš otac je znao da ćete tako reagovati. Zato vam je ostavio i jedno pismo.“
Izvadio je bijelu kovertu na kojoj je drhtavim rukopisom pisalo:
„Mojoj kćerki, kada sazna istinu.“
Otvorila sam je i počela čitati.
„Kćeri moja, ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da si povrijeđena i da ne razumiješ moju odluku. Ali prije nego što me osudiš, moraš saznati nešto što sam skrivao više od trideset godina.“
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
„Žena kojoj sam ostavio kuću nije moja ljubavnica, niti neko ko mi je bio važniji od tebe. Ona je osoba kojoj dugujem tvoj život.“
Zastala sam.
Pročitala sam tu rečenicu još jednom.
„Dugujem tvoj život?!“
Nastavila sam čitati.
„Kada si imala samo šest mjeseci, dogodilo se nešto strašno. Tvoja majka i ja nismo imali novca za liječenje koje ti je bilo potrebno. Doktori su nam rekli da su šanse male. Tada se pojavila Milena.“
Suze su mi počele kliziti niz lice.
„Ta žena prodala je sve što je imala kako bi nam pomogla. Čak je prodala i vlastitu kuću. Zahvaljujući njoj dobila si priliku za liječenje i preživjela.“
Nisam mogla vjerovati onome što čitam.
„Ali zašto mi tata nikada nije rekao?“ prošaputala sam.
Advokat me pogledao i odgovorio:
„Zato što priča tu ne završava.“
Okrenula sam drugu stranicu.
„Milena nikada nije tražila da joj vratimo novac. Samo je željela da budeš zdrava. Godinama kasnije izgubila je muža, ostala bez djece i završila sama u maloj iznajmljenoj sobi. Kada sam saznao kako živi, obećao sam sebi da ću joj jednog dana vratiti barem dio onoga što je učinila za nas.“
Spustila sam pismo na sto.
Odjednom me više nije zanimalo nasljedstvo.
„Gdje je ta žena?“ upitala sam.
Advokat je uzdahnuo.
„Vaš otac je ostavio njenu adresu. Ali postoji još nešto što morate znati.“
Pogledala sam ga.
„Šta?“
„Milena je teško bolesna. Vaš otac ju je posjećivao svakog mjeseca, sve do svoje smrti.“
Istog dana otišla sam na adresu koju mi je dao.
Bila je to stara zgrada na kraju grada. Popela sam se na treći sprat i pokucala na vrata.
Otvorila mi je sitna starica sijede kose, umornih očiju i blagoga osmijeha.
„Dobar dan. Tražim Milenu Petrović.“
Žena je problijedjela kada sam izgovorila svoje ime.
Zatim je stavila ruku na usta i počela plakati.
„Bože dragi… Pa ti si ona mala djevojčica!“
Prije nego što sam uspjela išta reći, zagrlila me toliko snažno kao da me poznaje cijeli život.
A onda je iz stare drvene kutije izvadila fotografiju.
Na njoj je bila moja majka, moj otac i jedna mlada žena koja je u naručju držala bebu.
Ta beba bila sam ja.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Naša najveća tajna. Dan kada smo odlučili da joj nikada ne kažemo istinu.“
Pogledala sam Milenu, potpuno zbunjena.
„Kakvu istinu?“
Starica je zaplakala još jače.
Sjela je na krevet, uhvatila me za ruku i izgovorila riječi zbog kojih mi se cijeli svijet srušio:
„Dušo moja, tvoj otac ti je rekao samo pola istine. Nisam ja samo žena koja ti je spasila život… Ja sam žena koja te rodila.“
Ostala sam nepomična.
Trideset pet godina vjerovala sam da znam ko sam, odakle dolazim i ko su moji roditelji.
A sada sam sjedila nasuprot ženi koja je tvrdila da je moja prava majka.
Ali najveći šok tek je slijedio.
Milena je iz kutije izvadila još jedan dokument i rekla:
„Tvoj otac nije umro onako kako su ti rekli. Tri dana prije smrti došao je kod mene i upozorio me da neko pokušava spriječiti da saznaš istinu…“
