By Svećenik me nekoliko trenutaka gledao u oči, a zatim je spustio glavu i mirnim glasom rekao:
„Sine moj, nije sve onako kako izgleda. Postoje stvari koje ne znaš o svojoj ženi.“
Te riječi su me još više razbjesnile.
„Šta ja to ne znam?! Svojim očima sam vidio kako je ljubiš! Dok ja radim od jutra do mraka da preživimo, ti dolaziš u našu kuću i uzimaš mi jedino što imam!“
Očekivao sam da će se početi pravdati, ali on je samo uzdahnuo.
„Tvoja žena već mjesecima dolazi kod mene. Plakala je, molila za pomoć i tražila da ti ništa ne govorim.“
Osjetio sam kako mi srce lupa sve jače.
„Kakvu pomoć?! Zar je to razlog da se ljubite?!“
Tada je ustao, zaključao vrata i iz ladice izvadio staru, požutjelu kovertu.
„Prije nego što me osudiš, moraš ovo pročitati.“
Na koverti je bilo napisano moje ime.
Prepoznao sam rukopis svoje žene.
Ruke su mi drhtale dok sam otvarao pismo. Prva rečenica me potpuno sledila:
„Ako moj muž ikada sazna istinu, molim vas, nemojte mu dozvoliti da me zamrzi. Sve sam uradila da bih ga zaštitila.“
Podigao sam pogled prema svećeniku.
„Od čega me to štitila?“
On je šutio.
„GOVORI!“ povikao sam toliko glasno da se moj glas prolomio kroz praznu crkvu.
Tada je izgovorio nešto što nikada neću zaboraviti.
„Prije šest mjeseci tvoja žena je saznala nešto o tvojoj porodici. Nešto što su svi od tebe skrivali više od trideset godina.“
Zanijemio sam.
„Kakve veze moja porodica ima s tim što sam vas vidio da se ljubite?“
Svećenik je oborio pogled.
„Za taj poljubac nemam opravdanja. Pogriješio sam i izdao tvoje povjerenje. Ali ono što piše u tom pismu moglo bi ti promijeniti cijeli život.“
Nastavio sam čitati.
Na drugoj stranici nalazila se fotografija moje pokojne majke. Pored nje stajao je muškarac kojeg nikada ranije nisam vidio.
A ispod fotografije pisalo je:
„Ovo je čovjek za kojeg tvoj muž cijelog života vjeruje da je mrtav.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Ko je ovaj čovjek?“ upitao sam.
Svećenik je dugo šutio, a onda tiho odgovorio:
„Tvoj otac.“
„Nemoguće! Moj otac je poginuo kada sam imao dvije godine!“
„Nije poginuo“, rekao je. „Živ je. I prije tri dana došao je u ovo selo.“
U tom trenutku začulo se snažno kucanje na crkvena vrata.
Svećenik je problijedio.
A kada sam otvorio vrata, ispred mene je stajala moja žena, uplakana i blijeda kao zid.
Pogledala je pismo u mojim rukama i prošaputala:
„Molim te, reci mi da nisi pročitao posljednju stranicu. Jer ako jesi, onda smo oboje u velikoj opasnosti…“
